Vrlo smislena i potiho atraktivna turistička, kulturna i umjetnička priča Crvenkapica u Senju, priča o uskočkoj kapi crvenkapi traje sad već punih godinu dana. Riječ je o višegodišnjem interdisciplinarnom projektu Crvenkapica koji se odvija prema zamislima senjske umjetnice Marije Zudenigo, profesorice likovne kulture, socijalne pedagoginje i voditeljice projekata u neprofitnom sektoru. S obzirom da je u sklopu projekta u tijeku Crvenkapičino ljeto u Senju, eto odličnog povoda za dugi ljetni razgovor Senjske bure.
Kada sada odvrtim film unatrag, sjećam se da sam se, a sigurno pred nekih pet, šest godina, pojavila u tvrđavi Nehaj još jednom pozdraviti uskočku crvenkapu. I čujem od osoblja kako je od milja zovu Crvenkapica. To je bio presudan trenutak intrigantnog spajanja nekih misaonih koordinata pod najboljim okolnostima. Vjerujem nekako da se projekt već tada i rodio. Zapravo, tek sada razumijem slijed tih asocijacija jer u konačnici tamo gdje je priča, gdje je mit, gdje je bajka, imamo pravi značaj predaje. Što je dobra stvar. O uskocima se zna čuti kako su čista mitologija, narodna predaja. No, morali bi posvijestiti činjenicu kako u svojoj esenciji mit nije laž. On u sebi sadrži najplemenitije težnje jedne zajednice, jednog društva.... Putem arhetipskih elemenata prenosi sveukupna znanja o najboljem i najplemenitijem. I ne valja brisati krvave segmente pričajući priče. Baš ti sadržaji svojim jezikom dubokog arhetipskog prenose najjasnije informacije koje mogu poslužiti kao dobri korektori zajednice... Dok postoji mit, postoji i zajednica, kolektiv. Mitove treba čuvati, poštovati i prenositi s koljena na koljeno. Na tim spoznajama plovi brend Crvenkapica povezujući osobne priče s legendom ili obrnuto....i vjerujem da ide u dobrom smjeru.
Moram ovdje koju riječ o mom odlasku i povratku u Senj. Kada sam odlazila iz Senja nakon završene srednje škole, tada sam kao mlado biće, onom naivnom sigurnošću i zakletom negacijom svega oko sebe koju mladi ljudi imaju, odlučila da se nikada više neću vratiti u Senj. Mislim da je najteže odrastati onim bićima koja u sebi imaju veliki disbalans psihičkog materijala. Kada su jedni segmenti psihičke strukture nadprosječno razvijeni, a neki drugi ispodprosječno, stvara se opako bolna neravnoteža koja traži od bića velike iskorake, lomove, gibanja, traženja, lutanja, izmiještanja, da bi se uravnotežilo. To je zadatak duše i to treba poštivati. Tako se nekako i moj povratak u Senj dogodio u službi uravnoteženja. Ne moram niti reći kako nisam baš oduševljeno prihvatila ovaj zadatak povratka, hahhaa. Ali eto me ovdje. I što bih drugo radila ja umjetnica, nego se bavila umjetnošću. Omaž padeli meni je bio možda jedan od najdražih projekata. Padela, ona koja je završila svoj život u kuhinji, biva ispunjena zemljom u koju se sadi cvijeće. Meni je ta slika lonaca, padela, što po ulicama, dvorima, kamenim škalama stoje i „cvjetaju“ uvijek bila neka radosna slika. Senjska balonarija by senjska mularija u čast Senju i njegovih 3 tisuće godina jako je zanimljiv projekt po intenzitetu svog odjeka. Možda je i on nosio neku katarzičnu notu u sebi, a Imao je referencu u jednom mom davnom snu. Bavila sam se i senjskim glavnim trgom Cilnica u projektu Pazi pauk. Pričom o senjskoj žižuli. Omaž senjskoj luci, moru i plovidbi u projektu Senjska fregata... Pojavljivale su se tu i razne instalacije, poput Šume Striborove... U svom radu, rastu i djelovanju neodvojiva sam ipak od još jednog para ruku, a to je moj kolega, prijatelj i životni partner Ante Milas. Two pairs of hands čuda rade tek zajedno, hahhaaa…
Čini mi se kako sam, nakon rađanja ideje, ovaj projekt dugo vukla za sobom, kucajući na mnoga vrata tražeći sugovornika. Zanimljivo mi je s ove distance opaziti kako je projekt čekao svoj trenutak. Odavno razumijem da prostor pamti. Na osobnoj razini povezani smo sa svima prije nas u obiteljskom lancu i to, kroz razne segmente pojavnosti, utječe na naše živote. To se također događa i na kolektivnoj razini. Energetski zapisi traže svoja razriješenja preko nas, ovdje i sada. Yung će to spoznanje imenovati sinkronicitetom, a Bert Hellinger će govoriti o konstelacijama. I čini mi se kako se upravo to dogodilo Crvenkapici. Projekt je spontano započeo 2017. godine, a kasnije smo tek uočili kako se radi ipak o jako točnom i zaokruženom vremenskom fraktalu. Obilježavali smo 400 godina od protjerivanja uskoka iz Senja!
Ja bih sve o uskočkoj kapi crvenkapi pojednostavila. Ovo je moje osobno razmišljanje na osnovu svega što sam dotaknula, a kako nisam niti etnolog niti povjesničar, dajem si slobodu interpretirati fakte kao umjetnik. Na tome počiva story telling. Interpretirati neki fakt kulturne ili prirodne baštine na razumljiv i „dobaciv“ način. Oplemenjen emocijama izazvat će želju sudioništva. I imate stvoren iskreni turistički proizvod. No vratimo se činjenicama. Pretpostavlja se kako je crvenkapa ipak ilirskog podrijetla. Upravo nalazišta nastambi i nekropola Japoda u Gackoj donose nam prekrasna brončana oglavlja. Ako su ta metalna oglavlja bila ukras za tkaninu u istom obliku, onda doista imamo kapu. Nadalje, kako je taj oblik kape prisutan na cijelom području za koji se pretpostavlja da je životni prostor Ilira, onda ideja Crvenkape prelazi granice Hrvatske. Također, mnogi je dovode u vezu s frigijskom kapom. Što joj još proširuje teritorijalne granice. Vjerujem da je bila takva, u svojoj jednostavnoj formi, dugo kroz vrijeme osnovno pokrivalo za glavu. Stoga je razumljivo da su je uskoci, ljudi koji su dolazili iz naroda, imali na glavama kao dio kulture oblačenja kojoj su pripadali. Postoje razni zapisi u mletačkim materijalima gdje se spominju crvenkape na glavama uskoka. Bilježi se i da su je nosile elitne postrojbe Vojne krajine serežani. Na svom postavljanju nosio ju je u kićenoj formi ban Jelačić. Ilirski pokret ne bez razloga koristi baš crvenkapu. Do danas uščuvana u raznim interpretacijama postala je dio nošnje kod folklornih društava i povijesnih postrojbi. Možemo je zvati Ilirka, Hrvatka i Crvenkapa, ali u Senju ona je: Uskočka senjska kapa Crvenkapa.
U svoj njenoj slojevitosti to je još jedna njena dimenzija. Kreativna i kulturna industrija, usudila bih se reći, noviji je termin i možda i novi pristup kreativnim zanimanjima koji ih tretira tržišno. Da bi projekt kulture bio na tržištu održiv, on mora biti vrhunski, prijemčiv kod publike na sve moguće načine. Možda ovo zvuči pregrubo jer smo godinama doživljavali kulturu kao onu koja se treba jedino i samo financirati iz proračuna. Ovim pristupom održivi projekti kulture iz raznih područja ( baština, novi mediji, vizualni mediji, knjige i izdavaštvo, ....) moći će se samoodržavati ili tražiti tek minimalne potpore, dok će oni koji nemaju takvu prirodu izlaska na tržište, ili to zajednici nije smisao, time dobiti veće šanse u proračunskom financiranju. Model kreativne i kulturne industrije, kao i sve druge dobre ideje, u teoriji nam se mogu svidjeti i biti odlično zamišljene, a o društvu ovisi ima li spremnosti i razina za njihovu realizaciju. Kako svaka industrija ima za rezultat neki proizvod, tako ima i kreativna. Njen rezultat je inovativni kreativni proizvod koji slobodno na tržištu traži svoje mjesto. A sada ću se vratiti projektu Crvenkapica. On bi kao rezultat dao kreativni proizvod – uskočku kapu crvenkapu. Procesom reinterpretacije ova kapa postaje sukladna suvremenim trendovima kulture oblačenja, odnosno uporabiva i nosiva. Reinterpretirana crvenkapa našla bi se na tržištu kao predmet uspomena, a time je cijeli projekt samoodrživ. U tom pravcu upravo je u tijeku razrade ideja s jednom mladom dizajnericom. No o tome kada dođe vrijeme.
Sada mi se to čini tako dalekim jer se do danas jako jako puno toga dogodilo. Događaj je bio zamišljen kao press konferencija za medije i foto dokumentiranje. Odaziv je bio odličan. Taj trenutak spajanja prvih pačvoraka na senjskoj glavnoj rivi bio je više nego emotivan. Gledaš prve kvadrate kako čine jednu malu cjelinu i razumiješ tek mali dio slike jer si sebi dao zadatak da ćeš dozvoliti da projekt vodi tebe, a ne ti njega. Sada s vremenskim odmakom i pridodanim razumijevanjem stečenim usput svaki segment imao je smisla. Fraktal vremena (možemo kasnije o fraktalima nešto više) bio je presudan za razumijevanje što to uistinu radimo ovim projektom. Svaka nova analiza koju napravim donese mi novih informacija za lakše razumijevanje šire slike. A to jest cilj.
Ovakvi projekti nikada nisu jednodimenzionalni. Možda ih je teže pratiti, pa i razumjeti, ali njihova priroda je možda više na energetskoj, nego li na misaonoj razini. Kada se bavite mnogim slojevima, bavite se cjelovitošću. Crvenkapino ljeto je posebna sinergija koja najprije uključuje niz koji se zove Otočac - Škola Hrvatsko Polje - Pfaff Hrvatska. Dakle, jednom lijepom pričom zaokružili smo donaciju stroja za šivanje Pfaff-a Hrvatska maloj školi u Hrvatskom Polju, koja se spontano i namjerno dogodila. Potom se suradnja s Pfaff-om Hrvatska nastavila njihovom donacijom dosad najvećeg pačvorka za senjsku kapu crvenkapu, a to je 25-metarsko crveno platno izloženo na pročelju jedne kuće na glavnom gradskom trgu Cilnica u Senju. Drugi segment je figura našeg Uskoka, postavljena ispod tog pačvorka koja komunicira s posjetiteljima u formi „budi Uskok“ tako da se posjetitelj fotografira „posudivši“ svoj identitet Uskoku. Ovaj dio smo namjenili turistima jer njima i treba prenijeti priču o uskocima. Treći segment je objavljivanje tih fotografija pod određenim imenom na društvenoj mreži Instagram koja posjetitelje vodi do albuma fotografija, pojmova i kratkog povijesnog sažetka o uskocima. U pričanju priča nikada ne smijete biti nametljivi. Uvijek dajete „ heštege“ kao poveznice koji publiku vode do razine njihove osobne zainteresiranosti. Razina fotke ili razina čitanja. Ali ako ste dotaknuli emociju, ugodu, igru, sve ostalo uvijek ima šanse. Djeca su najiskrenija poveznica. Ona sve osjećaju i rado prva krenu u istraživanje našeg Uskoka. Popnu se, stave svoje glavice u okvir ispod kape crvenkape i promatraju trg . Možda „vide“ što mi ne vidimo kad se znaju vraćati i po nekoliko puta ovoj aktivnosti u prolazu glavnim trgom.
Krenimo od crvene. Crvena boja na odorama tog vremena nije slučajna. Ona ima utjecaja na razvijanje životne energije, volje, snage, samoočuvanja, izdržljivosti, ritma; povezanost sa zemljom i prirodom, iskonsko povjerenje, ustrajnost, probitačnost. Tako crvena boja djeluje. Ne sama po sebi, nego zato što smo joj kulturološki pridodali takva značenja. Dominacija ove boje na sivom ogromnom gradskom trgu istim redoslijedom interferira s publikom. Pa ako je nešto energetski u manjku, ako su u prostoru prisutne blokade, možda prisutnost veće količine crvene boje doista i djeluje katarzično za taj isti prostor i ljude u njemu.
Društvene mreže su idealan prostor za ovakve projekte. Ako želite doprijeti do široke publike, to je pravi put. Dakako da ga treba znati koristiti. Ako promoviramo grad Senj, senjske uskoke, besmisleno je to raditi u Senju. Idemo u susret publici. Povezujemo njihove osobne priče tkajući tako uskočku senjsku kapu ne samo tekstilom nego i riječima. Sinkronicitet nas nepogrešivo usmjeri na ljude, gradove, s kojima nas po fraktalima osnovne priče nešto veže. Dakako, u toj komunikaciji želja nam je promovirati grad kojem dolazimo u susret kroz njegove ljude, udruge, ustanove i ono čime se bave. Na taj način dajemo hvalu dobroj suradnji i ostavljamo prostora da se dogodi sve ono što je nekim univerzalnim zakonima mišljeno za neko više dobro.
S iskustvom koje imam u vođenju projekata, a i u godinama koje imam, haha, dojadilo mi je držati se plana koji se u klasičnom poimanju vođenja postavi, pa prati dosljednošću ozbiljnog i krutog profesionalca. To sada sebi mogu dozvoliti, hahaa. Neki drugi uplivi u moju prirodu ovaj put su me pretvorili u onog koji prati projekt. Pratiteljica projekta ili ona koja šapuće s projektom hahha. Projekt ima svoj život i evidentno je po rezultatima koje imamo da ga zna živjeti. Ja se nadam da ćemo ovom praksom uključivanja donora a većim količinama crvenih kvadrata doseći brže željenu kvdraturu od 14 tisuća pačvoraka 50x50 cm. Naravno da ćemo nastaviti i s individualnim i grupnim sudjelovanjem udruga, vrtića... jer to crvenoj metraži daje onu dodatnu dimenziju povezivanja i zajedništva. Prvi cilj je doći do željene metraže uz što više gostovanja, druženja, povezivanja....Drugi cilj je tada odlučiti što s tom metražom : sašiti Crvenkapu, postaviti je na tvrđavu Nehaj ili.... Nadam se da će kroz dvije godine projekt dosegnuti svoj prvi cilj. Uvjeravam vas. Projekt je toliko pametan da će mi prišaputati kamo idemo, hahaha…
Nakon službenog početka šivanja u Senju, Crvenkapica je gostovala u Hercegovini. Domaćin joj je bila Udruga mladih Agape. Ako se bavimo činjenicom otkud su uskoci došli u Senj, odnosno prije toga u Klis, onda je neizostavno područje Hercegovine. Činjenica da je obitelj ili rod slavnog uskočkog vojvode Ive Vlatkovića Senjanina iz ovih krajeva ide u prilog opravdanosti ideje da dođemo u pohode izvorima. Prijem je bio odličan. Sudjelovali su vrtići, gospodarstvenici i pojedinci kreirajući svoje komade crvene tkanine. Ali ono što je prvo primilo, iniciralo uskočku senjsku crvenkapu u Hercegovini bile su ženske ruke. Kada sam u jednom trenutku shvatila da su žene, one koje čuvaju stare napjeve, nošnju, običaje, prve kreirale svoj komad crvenog tekstila na jednom sijelu i da su u završnom susretu povezale svojim rukama sve nastale pačvorke, znala sam da moje projektno pitanje „Tko je sašio Crvenkapu?“ ima smisla. Ženski numen koji pozna tajnu vezenja, šivanja i svu simboliku koja se krije iza boja, oblika i dinamike veza, prepoznaje tu kontemplativnu misteriju koja se događa u sprezi ženskih ruku i oblikovanja bilo kojeg sadržaja. Gubitak ručnog rada bio bi trajni gubitak povezivanja s izvorima informacija koje su vezenjem, tkanjem, prenosile ruke. Dakako da se radi o nesvjesnom i arhetipskom koje nalazi put samo po sebi.
Ta veza traje u kontinuitetu kroz povijest, a mi je nekako stalno danas izostavljamo i ne oslanjamo se na nju. Prirodna veza Japoda i Liburna je sigurno postojala. A ono što se prirodno jednom uspostavi, teško se može prekinuti. Što je Senj bez Gacke kao prirodnog zaleđa i obrane i konačno svog izvora hrane, a što je Gackoj Senj nego izlaz na more i plovidbu. To vjerujem da u kolektivnoj memoriji još traje…
Pa tako je i moje djetinjstvo obilježeno zimnicom koja se čekala svake jeseni, a koja je stizala iz Gacke. A tek čakavica! Ja je osobno tek sada otkrivam. I sram me je zbog toga. Ali nudim jednu suradnju, nešto kao beseda na besedu, pa da vidimo koliko nas to dijalektalno, a što je dublje od naučenog stadardnog jezika, veže i usklađuje.
Moram priznati da je bilo obrnuto. Fortica je ispričala najveću poveznicu Senja i Gacke. Uskočku vezu. Kako sam već objasnila, niti moji kolege niti ja nismo se bavili fraktalom vremena koji se ponovio u brojci 400 godina od protjerivanja uskoka iz Senja, a obuhvaća razdoblje od 1617. do 1620. kada se taj progon dovršio. Zapisano je da je u Otočac iz Senja 1618. godine protjerano 18 uskoka s obiteljima. Dakle, prije 400 godina. Dolaskom u Otočac započelo je građenje otočke Fortice. Senj i Otočac i preko uskoka zauvijek su povezani. To je neraskidivo.
Vidite kako se i ovdje ponovio taj fraktal rada ženskih ruku. Taj intuitivni element koji je odjednom iskočio povezujući raskidanu mrežu finih tkanja odnosa koji su kroz vrijeme oštećeni. U Brinje je iz Senja premješteno nekih 80 uskoka s obiteljima. Onima koji su s morem srođeni, odvajanje od njega bila je teška kazna. Ako u nekom službenom zapisu ostane ovaj citat: „Žene i djeca uskočka ne smiju boraviti blizu mora i tamo, gdje ih se smjesti, mora se na njih svom ozbiljnošću i revnošću paziti.“, onda se zna koji su strah izazivali u onih koji su odlučivali o Mare nostrum Croaticum, kako kaže Bare Poparić, još jedan kroničar uskočke povijesti, a nisu ni znali da je more slano. Taj energetski zapis u prostoru žena osjeti i ruke su spremne i u fizičkom odraditi, dovršiti tu intutivnu poruku. Na starom Pfaff stroju povezani su tako skoro svi pačvorci u cjelinu. Ideja se rodila već na Fortici, i svakako jedan performans šivanja, spajanja crvenih kvadrata, upriličit ćemo prvom prilikom i u Brinju. Moramo povući svu dobru žensku energiju u Crvenkapicu, a tamo je očigledno ima, i za nju, i za uskoke.
U Otočcu sve nas je sljubila udruga Baštinica, a srdačno je pratila udruga Gačanka. Crvene kvadrate su nam priredili DV Ciciban Otočac, OŠ Zrinskih i Frankopana Otočac - PŠ Hrvatsko Polje, Srednja škola Otočac, Đački dom Fortica Otočac, a osim Pavenke iz Brinja još i DV Tratinčica Brinje, OŠ Luke Perkovića Brinje - PŠ Križpolje. Pojedinačno su nam se pridružile još Ankica Majer, Petra, Nikolina i Renata Orešković, Marina Pećarić i jedna Vedrana – Danijela Tonković. Sve je pratio radio Otočac i pratnju potkrijepio i svojim pačvorkom. Dakako da su i portali Senjska Bura i Glas Gacke bili naša medijska pratnja koja je pomogla u širenju priče i povezivanju.
Svatko tko se taj dan našao na završnom šivanju na Fortici morao je osjetiti tu divnu energiju koja nam je cijelo vrijeme držala osmjehe na licima. Trebam li uopće reći da je cvjetao jorgovan, a Rundek je pjevao u pjesmi Tamni jorgovan, koja nam je sasvim „slučajno“ bila himna susreta, da se susreo s ljudima koje nije vidio 300 godina, hahhaa… Pa lijepo smo se podružili i prepoznali nakon što se nismo vidjeli tih 300 let, haha… Sami vremenski fraktali, haha…
Hercegovina je bazično postavila neke elemente projekta kako sam već rekla, ali Otočac je dovršio strukturu. Sve što se tamo dogodilo, vjerojatno ćemo u daljnjem gostovanju Crvenkapice ponavljati uz nadopunu novim fraktalima. Naime, ako želimo doći do informacija o cjelini, onda su upravo fraktali taj pristup informacijama. A ovdje smo razložili: fraktal žena, fraktal znakovitog povijesnog momenta, fraktal uskoka, fraktal obrambenih utvrda, fraktal zajedništva... Ako to nije učionica, onda ja ne znam što jest. Crvenkpica je u Otočcu diplomirala, haha…
Nakon Otočca postavili smo pitanje: Koja je iduća destinacija? Ako bih sada morala opisati točan slijed koji se odvrtio i pokazao put Siska, ja ne bih znala. Ali tragom fraktala žena došla sam do Andree Šipuš. Ona je najprije duboko intuitivna fotografkinja, a onda stvarateljica priča, istraživačica, ona koja se bavi zemljom i sjemenjem, šaptačica konjima. Nisam do nedavno znala objašnjenje poveznice sa Siskom po fraktalu uskoka, a nedostajao je jer je ipak to osnovna potka projekta. I došao je odgovor. Ivo Vlatković Senjanin spaja Sisak i Senj. Sudjelovao je 1593. godine u Bitci kod Siska protiv Osmanlija. O važnosti ove bitke kao prekretnice znamo, ali isto tako znamo da je Ivo Vlatković nešto kasnije postao uskočki vojvoda i da mu je skinuta glava tobože zbog nestanka malo žita u senjskog upravitelja, a u stvari kao prilog sređivanju odnosa triju sila, habsburške, osmanske i mletačke. Njegovo brzo posmrtno pomilovanje govori nam puno toga. Ne čini li vam se kako se taj fraktal, nekako do danas, ponavlja u našoj povijesti? Uvijek nam naši srčani prvaci na kraju završe u europskim političkim radionicama, obezglavljeni. Fraktal obrambene tvrđave u Sisku također postoji, a ostale fraktale posložit ćemo na jesen kada planiramo u ovom gradu spojiti sve nastale crvene kvadrate, uključujući i najveći pačvorak dosad, donaciju Pfaff-a Hrvatska.
Spojeno je 45 metara tkanine.
Za zaključak ovog našeg razgovora rekla bih da je projekt još u prvoj fazi. Nakon Siska potrebno će biti odraditi još nekoliko perfomativnih radionica šivanja i spajanja crvenih kvadrata na kojima treba doći do nekih 400 metara materijala. Ta količina crvene će čuda napraviti ako uzmemo u obzir sve gore rečeno o kulturološkoj definiciji crvene boje i konstelacijama, hhaa. Dok traje Crvenkapino ljeto, u tišini vrše se pripreme za daljnja gostovanja i razvijanja nekih novih ideja. Iza sebe imamo uskoke, a ispred sebe sve vrijeme svijeta. Najmanje 400 godina, hahaaa…
Projekt za sada ima jednu malu ekipu ljudi koja trasira put Crvenkapici. Marija Vukelić je savjetnica za pitanje odnosa sa medijima. Ante Milas je zadužen za vizualno oblikovanje projekta. Nositelj projekta je kazalište Lutonjica iz Zagreba, a suradnik na projektu glede spajanja pačvoraka je ArtMašina iz Rijeke. I ja, autorica projekta, ona koja šapuće s projektom.
Razgovarala: Manja Kostelac-Gomerčić
Foto: A. Milas/A. Šipuš