Groblja, pogotovo stara, također su važna vrela podataka, povijesnih, kulturnih, baštinskih općenito. Jasno je da se stari neodržavani grobovi moraju maknuti kako bi na njihova mjesta došli novi, ali bi bilo lijepo kad bi postojao neki uređen arhivski sustav zaštite povijesnih i kulturnih podataka, koji bi zabilježio bar ono što će se upravo maknuti i nestati. I sve ono što nam izgleda poznato, dnevno, tekuće, bezvezno i bezvrijedno, za 50-ak godina već će biti pravi raritet.
U tom smislu bilježimo danas epitaf s nadgrobnog spomenika u groblju u Poljicima iz početka 20. stoljeća:
Smrt pregrada jeste
ovog svijeta
most na rijeci tekućije
ljeta.
Teško onim što na ovom
kraju
za milim si plačuć
zaostaju.
Stihovi sadrže suštinu kršćanskoga promišljanja o smrti kao prijelazu iz kratkotrajne ovozemaljske doline suza u vječni život, ali i žalosti koja će ostati za pokojnikom unatoč vjeri da po smrti dolazi spasenje.
Riječ je o spomeniku izvjesnog donjogradskog trgovca Blaža Sikućana (1841.-1910.) koji je preminuo u 59. godini života. Ne znamo o njemu ništa, a ništa pametniji nismo niti nakon pretraživanja interneta. U povijesnoj i inoj literaturi dostupnoj na internetu prezime Sikućan pojavljuje se jedino u radu „Zlobin – priče iz zlobinske davnine“ u kojem autor navodi to prezime dvaput: jednom u popisu prodaje vinograda nekog Lovre Sikućana 1826. i u popisu crkvenih glavnica iz 1888. godine istu osobu sa sinovima Ivanom i Jurjem.
U tražilici telefonskog imena Sikućani ne postoje (osim jedne osobe prezimena Sikoćan u Rijeci). Na stranici o hrvatskim prezimenima Acta Croatica (actacroatica.com) navodi se jedino varijanta Sikoćan i piše: „U Hrvatskoj danas živi svega nekoliko Sikoćana u domaćinstvima. Sredinom 20. stoljeća bilo ih je 10. Prisutni su u samo jednom hrvatskom gradu – Rijeci."
Eto, nadgrobni spomenik na otočkim Poljicima ne sadrži samo krasan primjer epitafa, niti je samo primjerak lijepe izvedbe spomenika iz 1/2 20. st., nego je i jedan od malobrojnih tragova, možda i jedini, prezimena Sikućan.
M.K.G.
PRINT