PLITVIČKA JEZERA – Zašto je neki park proglašen nacionalnim parkom, pa valjda zato da neko veće stanište ostane očuvano, iskonsko, da ga čovjek posve ne podredi sebi. Da ostane prostora za bogati biljni i životinjski svijet, onakav kakvoga je Bog stvorio. Barem bi tako trebalo biti, barem se takve mantre ponavljaju i ponavljaju.
Istina je da gdje god čovjek uplete svoje prste na „dobrobit“ prirode i divljeg svijeta da to nije dobro završilo. Kao da tog svijeta ne bi bilo bez nazočnosti čovjeka, bilo bi, naravno da bi bilo. No pustimo takva razmatranja, daleko bi nas odvela, vjerojatno i izazvala prijepore.
A kada neko stanište ima neke velike zvijeri, smatra se bogato. Pa tako i Nacionalni park Plitvička jezera, osobito onaj mirniji njegov dio, ondje gdje nema hordi posjetitelja. Jer na Plitvicama ima medvjeda, ima vuka, a kad se tome pridoda ris – e to je onda bogatstvo nad bogatstvima.
Doista ima risa, hvala Bogu da ga posjetitelji ne susreću, ris pametan pa se udalji, hoće on svoj mir. Mudra životinja. Jer kako bi on u sveopćoj gužvi i ulovio svoj ručak ili večericu? Pa nikako, naravno, ostao bi gladan, crkao od gladi. Jer ne može se on pojaviti u redu na kiosku i zamoliti jedan lički hamburger, na primjer, ili plitvičku štrudlu. Ne ide to tako. A i kako bi on u tolikoj vrevi osigurao i odgojio svoje potomstvo. Nikako, naravno. I sada se mi na kraju pitamo, tko je komu ris – je li ris čovjeku ris, ili je čovjek ris risu?
M.K.
PRINT