OTOČAC - Hrvatska je po mnogočemu specifična država, takve ima malo gdje na svijetu, pritom ne mislimo na ljepotu zemlje, već na onu drugu njenu „ljepotu“, a ta „ljepota“ se ispunjava u tome da Hrvati (i oni drugi) grintaju na sve i svašta. Evo uzmimo samo za primjer taj mnogima (pojmovno) nerazumljiv kurikul (a svi o njemu brndaju, i učeni i oni malo manje učeni), osobito onaj koji se odnosi na hrvatski jezik. I rekoše jedni da ne može to bez klasika u književnosti, bez obzira na vrijeme objavljivanja takvih literarnih djela. I ciknuše drugi da nema „savremenih“ pisaca (osobito onih iz „regiona“), pa kakav je to onda hrvatski jezik ako u njemu nema drugih jezika. I ti drugi, oni koji ciknuše, rekoše da što (jadnoj) djeci u ovim vremenima znači stap, a što naćve, da oni to ne razumiju, pa kako će voljeti beletristiku ako u njoj ima takvih nerazumljivih pojmova. Treba nešto suvremeno, što djeca razumiju. Jer nisu ona imala prigode vidjeti ni stap, a bome ni naćve. Može biti.
E sada, ako uzmemo takav princip razmišljanja, on se može poput tijesta za štrudel (savijaču, molim) rastegnuti koliko hoćeš. Evo na primjer i na vuka. Da, da, vuka, vuka. Jer vuka nalazimo u Crvenkapici. Vuka nalazimo i u Kozi i sedam kozlića i još nekim bajkama. Vuka nalazimo i u uzrečicama, poput: mi o vuku, a vuka na vrata; gladan kao vuk; proždrljiv kao vuk i slično, dalo bi se toga još nabrojiti. Zašto nam je sada važan taj vuk? Pa iz jednostavnog razloga, ako (jadna) školska djeca nisu vidjela stap i naćve, kako mogu čitati književna djela u kojima se ti predmeti spominju, jednako tako ako ta (jadna) djeca nisu vidjela vuka, kako mogu čitati Crvenkapicu, Kozu i sedam kozlića, Tri praščića, odnosno kako mogu razumjeti pojedine sentence ili stilske figure u kojima se pojavljuje – vuk? Ovo je doista pitanje na principjelnoj razini, molit ćemo lijepo.
E sada, gdje je vuk? Pa valjda u šumi, ne. Može biti, ali tko ga je vidio? Malotko. A da bi sentenca „mi o vuku, a vuk na vrata“ bila spašena, pobrinuo se eto Nacionalni park Sjeverni Velebit i snimio „špijunskom“ kamerom vuka u prirodnom okruženju. I tako su oni u nacionalnom parku učinili veliku stvar za spas hrvatskoga jezika. A za stap i naćve, bit će red organizirati školske ekskurzije u etnografske muzeje da i taj dio hrvatskoga jezika spase. Nema nam druge, očito nema.
M. K.
PRINT