Lika nekretnine

Danas je Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva

Objavljeno: 22.02.2019

OTOČAC - Danas je Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva. Inicijativu da Hrvatski sabor proglasi 22. veljače danom glagoljice i glagoljaštva pokrenuo je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Povod mu je bio dan kada je u Kosinju 1483. godine tiskana prva hrvatska glagoljička knjiga Misal po zakonu Rimskog dvora. I nedavno je Hrvatski sabor doista proglasio ovaj dan Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva.

A hrvatska glagoljica povijesno je hrvatsko pismo, jedan od nezaobilaznih simbola nacionalnog identiteta i višestoljetne uljudbe, na temelju kojega samo i danas prepoznatljivi i jedinstveni u Europi i svijetu. Svojom inicijativom Institut je želio skrenuti pozornost javnosti i svih govornika hrvatskoga jezika na važnost promicanja vrijednosti i ljepota hrvatskog glagoljičnog pisma te omogućiti glagoljici da jedan dan u godini bude upravo njezin spomendan.

U povijesti pismenosti na području jugoistočne Europe poznato je postojanje više tipova glagoljičkoga pisma, koje datira još iz 9. stoljeća, a jednako tako poznato je da je uglata glagoljica nastala i razvijala se isključivo na hrvatskomu govornom području već od 13. stoljeća i zato se s pravom smatra hrvatskom glagoljicom.

Koliko je Gačanima glagoljica svojstvena i zanimljiva? Trebala bi biti, nasljeđe je bogato. I to za ono vrijeme prije pojave inkunabula (tiskanih glagoljskih knjiga), dakle u vrijeme onih rukopisnih. Jer iz Gacke potječu čak četiri rukopisne glagoljske knjige, a to nije ni malo niti beznačajno. Što bi neki drugi dali da se time mogu podičiti? Valja pritom navesti o čemu se radi. Ponajprije su to dvije rukopisne glagoljske knjige poznate pod imenom Borgo (Borgio ili Borgiano) Illirico 5. i 6, zatim je tu Dabarski brevijar i Kolunićev zbornik.

Borgo Illirico 6 je brevijar napisan 1387. g. u okolici Dabra, ima 217 pergamentnih listova s bogato slikanim inicijalima. Pohranjen je u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. A u B. Illirico 5 je drugi dio brevijara dovršenoga 1379. g. i pohranjen u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu. Ima 248 pergamentnih listova. Na posljednjoj stranici toga brevijara dopisana je naknadna bilješka, i to više od sto godina kasnije. Vid dijak piše  godine 1487. (sedam godina nakon Krbavske bitke) kako su dobri muži iz Okrugljana i Tribihovića skupili novac i od Turaka otkupili taj brevijar. Naime, Turci su knjigu oteli popu Luki iz Otišja, a domaćim ljudima je ta knjiga bila toliko važna da su i muškarci i žene davali novčane priloge kako bi se mogla otkupiti i povratiti natrag. Tim je ljudima knjiga očigledno bila, ako ne i najveća dragocjenost. Nažalost gačanskoj, ali i hrvatskoj kulturnoj i inoj, javnosti je malo poznato da je prijepis zapisa o skupljanju sredstava za otkup ovoga brevijara stavljen u temelje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. A to je doista velika stvar i treba služiti na čast svim Gačanima.

Dabarski je brevijar pisanim rukom na starohrvatskomu jeziku, koji se datira u 1486. g. Ima prelijepih inicijala (najpoznatije je slovo V), pohranjenom je u HAZU-u. Pripada glagoljskima srednjovjekovnim kodeksima. Pisan je na 306 pergamenskih listova veličine 33 x 23,5 cm. U kodeksu se na foliju nalaze vrlo interesantni zapisi iz 1515. g., važni za lociranje ovog brevijara, a koji glase: „A to pisah’ ja pop’ Stipan’ ta račun’ zgoru dogovoran’ budući z brat’jom mojom’ Mikulom’ Beroićem’ i Ivanom’ Tom’šićem’ a ti od plemena Dabran’ i Zagorac’ a pri tom’ biše i veće brat’e naše a va to doba bihu velike teškoće i nevole od Turak’ a ta br(vi)jal’ ta e crikv’ce s(ve)toga Kuz’me i Dom’jana v Dab’ri“.

U knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se i Kolunićev zbornik, koji je u Akademiju dospio kupnjom Kukuljevićeve zbirke. Rukopis je veličine 23,3 x 16, pisan je dvostupačno i svaki stupac ima 30 redaka. Skromno je ukrašen, ali je ispisan lijepom i lako čitljivom hrvatskom glagoljicom. U svojevrsnoj posveti, koju je zapisao Levnardo (Leonardo), gatanski vikar, naznačivši da je prijepis domiren 7. srpnja 1486. g. izuzetno je moćna maksima: „da je knjigam teško priti, igdo knjige počtuje, daje knjigami počtovan“. Prepisivač je Broz Kolunić, po kome se zbornik i zove, a posao je obavio u naselju Kneža vas, nedaleko Otočca, za Levnarda, gatanskoga vikara. Jezik u Kolunićevu zborniku je prava borba narodnoga čakavskoga govora s mrtvim hrvatskim crkvenim jezikom.

Ovdje svakako treba spomenuti i Urbana z Otočca. Urban iz Otočca je senjski kanonik, koji se bavio tiskarstvom u tiskari Blaža Baromića u Senju. Prezime mu nije poznato, očito po svome pridjevku z Otočci vozi podrijetlo iz grada Otočca. O njemu se ne zna kada je rođen, koji mu je životni put bio niti kada je umro. Ali ono što ga određuje na području hrvatske glagoljice je da je tiskar ranih glagoljskih izdanja. U drugoj fazi rada senjske glagoljaške tiskare 1507./08. g. nalazimo da među marnim priređivačima glagoljicom tiskanih prvijenaca u kolofonu Naručnika plebanuševa stoji: „Ke knige b(i)še komponene i korežene po domini Urbani zotočca i potomasu dekonu kanonicih crikve senske.“, a u kolofonu Tranzita sv. Jeronima: „Komponene i korežene Urbanom’ i tomasom’ kanon(i)cih’ crkve senske“, a na Korizmenjaku fratra Ruperta: „I te knige biše komponene i korežene dominom Urbanom’ i Tomasom’ Katridarićem, kanonicih rečene crikve senske“.

Toliko o srednjovjekovnoj glagoljici u Gackoj. Ovome svakako treba dodati i svojevrsni „revival“ glagoljice u Gackoj u suvremeno doba. S time je započela katolička Crkva (Otočac, Kompolje), zatim Katedra Čakavskog sabora pokrajine Gacke u Gačanskom parku hrvatske memorije. Glagoljica u Gackoj ipak nije mrtva!

M. K.

Novalja.coom
Novalja.coom