U posljednje vrijeme sve se češće govori o jačanju tzv. suverenističkih opcija diljem Europe. Za razliku od unionističke/federalističke opcije, koja teži pretvaranju Europske unije u federativnu državu, suverenistička opcija zalaže se za Europu kao zajednicu suverenih i ravnopravnih država i nacija.
U bitnome, riječ je o nastavku staroga sukoba između onih koji smatraju da je nacionalna država osnovni subjekt međunarodnih odnosa i onih koji nacionalne države smatraju suspektnom ili nepotrebnom kategorijom.
(…)
U proteklih nešto više od sto i pedeset godina koncept suverenih država našao se na meti mnogobrojnih ideologija. Komunisti su se zalagali za "odumiranje država", iako su, paradoksalno, komunističke države bile izrazito etatističkog karaktera. Suverene države bile su prepreka i nacional-socijalističkoj politici: Adolf Hitler želio je ukinuti suverene države u Europi i Stari kontinent pretvoriti u njemački Treći Reich kao "novi europski poredak“. Slično je razmišljao i Mussolini sa svojom idejom Rimskog carstva.
I nakon Drugoga svjetskog rata, u okviru federalističkog pokreta za stvaranje ujedinjene Europe, koncept suverenosti država proglašava se anakronim te se kao cilj ističe stvaranje europske federacije po uzoru na američko ili švicarsko uređenje. Federalisti su, doduše, smatrali da bi vlade pojedinih država trebale biti glavni akteri ujedinjenja, no budući da bi vlade, kao nositelji vlasti, pokušavale zaustaviti delegaciju ovlasti na nadnacionalna tijela, nužno je da se u proces integracije uključi akter neovisan o nacionalnim vladama, određena federalistička struktura koja će nacionalne vlade usmjeravati na put ujedinjenja.
(…)
U konačnici, prošle su sve ideologije, i komunistička i nacistička i liberalna, no nacionalne države nisu nestale, nego su, štoviše, vrlo žive i životne: nikada na svijetu nije bilo više država. A zašto je tome tako? Zašto se nacionalne države odupiru svim ideologijama? Ovdje bismo se mogli pozvati na filozofa José Ortegu y Gasseta koji je u svom znamenitom djelu Pobuna masa podsjetio na riječi poznatoga njemačkog povjesničara Leopolda Rankea, koji je primijetio da čim u Europi bilo koje načelo pokuša apsolutno zagospodariti, uvijek nailazi na otpor koji "izbija iz dubina samog života", jer se europski svijet "sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha".
(…)
Suverenizam danas, ako EU, barem privremeno, prihvatimo kao realnost i okanimo se marinkovićevskoga lajanja na sijalicu, znači zalaganje za EU kao zajednicu ravnopravnih i suverenih država, i za prekidanje procesa radikalne dekristijanizacije. I ljevičar Tony Blair shvatio je da je fundamentalna pogrješka koja je Europa učinila "bila ta da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi." To je i dovelo do jačanja suverenističkih opcija kao izraz samoobrambenog refleksa o kojemu je govorio i povjesničar Ranke.
D. Dijanović/Direktno.hr
PRINT