ZAGREB – U četvrtak večer je Udruga zagrebačkih Poljičana Sveti Jure iz Zagreba organizirala u Poljičkom dvoru u Ilici predstavljanje knjige don Anđelka Kaćunka Donkameron. Dvorana ove udruge bila je krcata, nije stilska figura ako se kaže da se tražila stolica više, tražila se, jedan dio publike je predstavljanje pratio s nogu. Iako bi čovjek očekivao da će Poljičani, što iz zavičaja, a što iz zagrebačke „dijaspore“, biti većina publike, bilo je posjetitelja iz raznih hrvatskih krajeva, što ne treba čuditi, ipak je don Kaćunko medijska ličnost. Uvijek zanimljiva i uvijek intrigantna, po svojoj naravi takva.
Na predstavljanju Doncamerona, kojega je vodio i moderirao Zdravko Vladanović, angažirano je više osoba. Čast da prva dade svoj osvrt pripala je prof. Manji Kostelac-Gomerčić, inače idejnoj začetnici Otočkog dekamerona, iz čijeg je korpusa i iznjedren Kaćunkov Doncameron. Upravo je autor prof. Kostelac-Gomerčić, u svom stilu, imenovao kao „decamater“, iliti majkom Otočkog dekamerona. Ona je publiku uvela u samu priču oko nastanka Otočkog dekamerona, naglasivši Kaćunkovu ulogu u tih deset gackih pripovjedača koji su se osmjelili napisati takvo što. Da bi ilustrirala autorove književne dosege u dva navrata je i pročitala kratke ulomke iz njegove knjige, što je publika lijepo prihvatila.
Drugi predstavljač je bio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika i književni kritičar, koji se ponajprije osvrnuo na Gacku, kao regiju, odnosno na Katedru Čakavskog sabora pokrajine Gacke kao izdavača auotrove knjige. Vidmarović je dao do znanja da je posve iznenađen tom nakladničkom djelatnošću na terenu, što provodi Katedra, Gackom kao horonimom, istakavši da je zadaća Društva hrvatskih književnika da disperzira svoju aktivnosti diljem Lijepe naše. Potom je istakao osnovne karakteristike Kaćunkova literarna iskaza iz Doncamerona, suzdržavajući se dati cjelovitu ocjenu njegove literature do izdanja druge prozne knjige, kada će se moći dati zaokruženija literarna slika.
Milan Kranjčević, kao predstavnik izdavača a i kao književnik, osvrnuo se na samom početku na odnos metropole i „ostatka Hrvatske“, dajući do znanja da je taj „ostatak Hrvatske“ odavno shvatio da je metropola dostatna sama sebi i samodopadna, te da je bilo red pobrinuti se na terenu za svoj kraj, navodeći kako je Katedra izdala nekih 35, ili koji naslov više u svomu dvadesetogodišnjem djelovanju. Potom je pojasnio autorove „slatke i gorke muke“ oko pisanja priča, novela ili pripovijesti za Otočki dekameron, odnosno Doncameron.
Na kraju ovog predstavljanja, koje je potrajalo nešto duže od predviđena vremena, publici je zahvalio autor Kaćunko. Vidjelo se da mu je bilo drago što je uspio okupiti toliko svojih Poljičana, ali ne samo njih, već i onih drugih s kojima ima lijepe i prijateljske odnose. I sam je progovorio o „mukama po pisanju“, premda vješt peru kao malotko, da bi na samom kraju uzeo brač u ruke i predstavljanje završio pjesmom. Pobožnom, da kakvom drugom. U tome mu je pomogla Vedrana Stecca na pijaninu, što je publika nagradila gromoglasnim pljeskom. Inače je bračni par Stecca tijekom večeri izveo i otpjevao još dvije skladbe, tako da je ova večer doista bila lijepo zaokružena i puna sadržajem.
A Poljičani ne bi bili Poljičani da večer nije završila domjenkom, a čim drugim nego poljičkim – soparnikom, zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. S Poljicima krenulo, s poljičkim i završilo.
M. Kranjčević
PRINT