ZAGREB – Sinoć je u prostorijama Hrvatske kulturne zaklade - Hrvatsko slovo u Zagrebu (zgrada Nacionalne i sveučilište biblioteke u Zagrebu) bila prezentacija Gackih čakavskih govora s područja Otočca (kao zaštićenoga nematerijalnoga kulturnog dobra RH) i predstavljanje monografije Katedre Čakavskog sabora pokrajine Gacke 1997.- 2017.
U dvorani HKZ-a okupio se lijepi broj posjetitelja koji su našli interesa čuti što su to gacki čakavski govori i kako su zaštićeni po Ministarstvu kulture. U ime organizatora ove priredbe nazočne je pozdravio prigodnom besjedom Nikola Kostelac, predsjednik Udruge Vila Velebita iz Zagreba. Potom je Nikolina Kralj, studentica 5. godine Muzičke akademije, odnosno diplomantica na Odjeku za solo pjevanje, izvela nekoliko arija talijanskih skladatelja, što je publika s oduševljenjem popratila.
U prvom dijelu programa uvodno je o sustavu zaštite hrvatske kulturne baštine govorila dr. Mirela Hrovatin, viša stručna savjetnica-konzervatorica u Službi za pokretnu i nematerijalnu kulturnu baštinu Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. Istakla je važnost zaštite kulturne baštine na najvišoj razini, ne samo u Hrvatskoj već i na svjetskoj razini kroz zaštitu u UNESCO-u. A tu svoje mjesto nalazi i nematerijalna kulturna baština, koju je možda i teže štititi nego onu materijalnu, osobito kada su u pitanju hrvatski idiomi. Dr. Hrovatin je istakla važnost zaštite Gackih čakavskih govora s područja Otočca, jedne skupine zaštićenih govora od ukupno njih 22 u cijeloj Hrvatskoj. Pritom je istakla da to nisu jedina zaštićena kulturna dobra iz Gacke, ali da će Ministarstvo kulture uvijek davati podršku za sva zaštićena kulturna dobra te da očekuje inicijative s terena i u svezi s Gackim čakavskim govorima.
Dr. Ivana Kurtović Budja, znanstvena savjetnica Odjela za dijalektologiju Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje je kao dijalektolog iznijela neke od osnovnih karakteristika Gackih čakavskih govora, ne krijući zadovoljstvo što je do zaštite došlo, ističući da je Povjerenstvo pri Ministarstvu kulture, koje procjenjuje stručnu osnovanost svakog prijedloga, kao rijetko kada dobilo s terena tako sveobuhvatno sazdan materijal, posve utemeljen i dijalektološki dovoljno opisan da je moglo preporučiti zaštitu. Pritom je istakla da taj proces u Katedri Čakavskog sabora pokrajine Gacke, kao predlagatelju zaštite, išao polagano i postupno, tek nakon gotovo dva desetljeća rada na dijalektima Katedra se osmjelila predložiti zaštitu govora, što uvijek nije slučaj. A prije toga obavljeno je mnogo toga, objavljivani su radovi o gackoj čakavštini, napisan rječnik, stvarana književna djela u koja je inkorporirana ta čakavština, pa je postupak zaštite došao kao kruna tog rada.
Na kraju prvog dijela Milan Kranjčević, kao predsjednik Katedre i kao hrvatski književnik, iznio je nekoliko temeljnih podataka koji su hrvatskoj javnosti (pa čak i onoj kulturnoj) malo poznati, jedan od njih je da je u temelje Nacionalne i sveučilišne biblioteke (u kojoj se prezentacija i događala) stavljen prigodom gradnje prijepis zapisa iz 15. st. o otkupu jednoga glagoljskog brevijara s područja Dabra, koji je pogrješkom nekoga popa Radoša dopao u ruke Osmanlijama, a vjerni narod je skupljao novac da bi brevijar ponovo otkupio, što je i učinjeno. Ta činjenica da je prijepis u temeljima NSB nedovoljno je poznata, a trebala bi biti na diku i ponos Gačanima i Gackoj. Nadalje je Kranjčević iznio nekoliko podataka o čakavskom jeziku koji je je nazivan jezikom harvackim, da su tim jezikom govorili hrvatski knezovi i vjerojatno dio hrvatskih kraljeva, da je na dijelovima tog jezika ispisala i Bašćanska ploča, da je njime pretežito pisan Vinodolski zakon i Istarski razvod; da je otac hrvatske književnosti Marko Marulić stvarao svoja djela ne tom jeziku, da je prvi hrvatski roman Petra Zoranića Planine također pisan pretežito čakavštinom, htijući naglasiti važnost čakavskog jezika u hrvatskoj kulturi, što također nekako ostaje po strani u percepciji prosječno obaviještena građanina. Potom je čitanjem pojedinih dijelova iz pripovijesti, bajki, novela i zbirki pjesama publici kanio dočarati kako gacki čakavski govori zvuče, kakva im je prozodija, kakva im je gramatika, kakav im je vokabular, što je publika sa zanimanjem pratila i odobravala.
Na kraju je Kranjčević zbog poodmakla vremena ukratko predstavio i Katedrinu monografiju, nastalu povodom dva desetljeća njena kontinuirana rada.
Večer je završila još jednim setom milozvučnih arija sopranistice Nikoline Kralj i druženjem posjetitelja i predstavljača gackih čakavskih govora s područja Otočca.
Valja naglasiti da je ovom prigodom konferansu vodila mlada članica Katedre mr. Tajana Brajković, uspješno „položivši“ i taj ispit. Mora se priznati da je konferansu vodila ležerno i nenametljivo, kako to i treba biti.
M.K.
PRINT