Nažalost, u posljednje vrijeme dio hrvatskih sportaša počeo je s nostalgičnim prisjećanjem na vremena komunističke Jugoslavije bez imalo empatije za žrtve koje je iza sebe ostavila ta država i dok je živjela i dok je umirala pokušavajući se smrti spasiti tenkovima koje je diljem bivše države slao Miloševićev boljševički režim u Beogradu. Svojedobno je najbolju definiciju postojanja Jugoslavije izrekao jedan od najbližih Titovih suradnika, suučesnika, Milovan Đilas, koji je doslovno kazao: ”Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela…” Đilas je mislio na komunistička zvjerstva na Bleiburgu i križnim putevima diljem tadašnje države.
I tko danas, nakon svega, nakon Bleiburga, Golog otoka, nakon Vukovara, Škabrnje, nakon Srebrenice… ima pravo, moralno pravo, sjećati se s nostalgijom te razbojničke tvorevine, nastale u zločinu i skončale u zločinu, a bez da spomene žrtve? U posljednje vrijeme dio hrvatskih sportaša, srećom ogromna manjina, nariče za Jugoslavijom, među njima su Rađa, Ivanišević, Prosinečki… Svjesno ili nesvjesno ti ljudi, kada o Jugoslaviji govore s ogromnom dozom romantizma, šire govor mržnje. Naime, zamislite da netko s toliko ljubavi govori o NDH?
Za neke, zapravo za mnoge, Jugoslavija je bila ogromni koncentracijski logor smrti. Zaboga, UDB-a, udarna ”pesnica” te države, bez koje bi se ona raspala odmah nakon što je stvorena, ubijala je hrvatske emigrante praktički u osvit rata i agresije na Hrvatsku. Dok su neki u Jugoslaviji igrali tenis drugi su ležali sjekirom razbijene glave daleko od svog doma.
Ivanišević je, i ne samo on, nostalgično se prisjećajući Jugoslavije, kazao kako ”Srbi i Hrvati govore isti jezik”, što je dakako, netočno. I nije to za zamjeriti Goranu, on je tenisač, a učio je ”srpsko-hrvatski” nesvjestan da postoji hrvatski jezik koji svakako nije isti kao srpski, bez obzira koliko mu je možda sličan. Da ne spominjemo Goranove riječi o Jugoslaviji koja je bila ”jedna zemlja”, kao da, primjerice, Austro Ugarska nije bila jedna zemlja, s jednim vođom, samo ne u Beogradu već u Beču.
Ili možda još veća glupost kad neki, bez temelja i uporišta u činjenicama, govore kako bi Jugoslavija da je opstala bila strah i trepet te osvajala nogometne naslove. To je potpuno promašeno, da ne kažemo kako se radi o laži, podvali. Naime, da je Jugoslavija opstala bila bi danas ”bokčija” kao što je to danas Srbija, zaostali Beogradski pašaluk Aleksandra Vučića u kojem uspijevaju starlete i njihovi ne baš ”čisti” tajkuni. Čast, dakako, iznimkama, a, i Hrvatska je na svaki način, kakva god bila, miljama ispred Srbije. Naime, Jugoslavija je opstala jako dugo, previše, nikada se nogometna reprezentacija te države nije borila za svjetski naslov. Hrvatska je u 27, 28 godina bila u završnicama dva puta, u tom je razdoblju uspješnija od jedne Engleske, u kojoj je nogomet izmišljen. Da je Jugoslavija opstala Hrvatske ne bi bilo. Zar to nije dovoljan razlog da Jugoslavije nema? Niti bi, na kraju krajeva, Kostelići i mnogi slični njima izborili svoje mjesto pod tim jugoslavenskim Suncem.
I naposljetku, da je Jugoslavija opstala nekima bi bilo dobro, kao što je i bilo i kao što im je i danas dobro. Oni drugi? Tko bi njih bilo što pitao i kome bi se oni zapravo imali pravo žaliti?
Narod.hr
PRINT