Kada je pontifikat pape Franje u pitanju potrebno je konačno usvojiti poznatu krilaticu iz bivšeg režima: „Ništa nas ne smije iznenaditi“.
Nakon posjeta kardinala Parolina opet je diplomatski, ali na jasan način, dano do znanja da će o Stepinčevoj kanonizaciji odlučivati – Srpska pravoslavna crkva (SPC), što je i kanonski i teološki nonsens. SPC u svojoj biti i nije crkva, to je etnofiletski paracrkveni organizam koji nije primarno u službi Evanđelja, već politike, i to velikosrpske.
U Crnoj Gori ova paracrkva pokazala je svu svoju raskoš službe velikosrpskoj agendi, pa je njihovo protivljenje kanonizaciji Stepinca također u toj funkciji.
Papa Franjo ovakav svoj potez obrazlaže približavanjem naroda i ekumenizmom, kojeg, usput, stožerni teolozi srpskog pravoslavlja smatraju herezom.
Ne znam je li Papa naivan, no formiranje one famozne mješovite komisije sastavljene od klerika i stručnjaka sa srpske i hrvatske strane pokazalo se kao promašaj: zaustavljanje Stepinčeve kanonizacije, umjesto da doprinese zbližavanju naroda i ekumenizmu, dogodio se kontraefekt.
KAJ SE BRE ČUDITE?
Samo su još dublje razjareni srpski mitovi i falsifikati koji se nisu makli dalje od famoznog pamfleta Viktora Novaka „Magnum Crimen“, knjižurini prepunoj laži koje su međunarodna historiografija i dokumenti raskrinkali.
Ništa nas ne smije iznenaditi, pa se ne bih iznenadio da Papa na zagrebačku stolicu iz Crne Gore, gdje je već obavio velikosrpski posao, dovuče Amfilohija i postavi ga na zagrebačku, Stepinčevu stolicu.
Čovjek se samo obrije, malo podapere nakon puta, presvuče i kaže: „Kaj se bre čudite?“ Šalu na stranu.
Nije papa Franjo blagonaklon samo takvim institucijama poput SPC-a, a kontra katolika, on je izuzetno blagonaklon i prema Komunističkoj partiji Kine (KPK). U Kini postoje dvije Katoličke crkve.
Jedna, tzv. patriotska je pod čizmom KPK koja ju totalno kontrolira, postavlja biskupe, a šef joj nije papa nego, de facto, Xi, kineski predsjednik. Isto kao što su Srpskoj pravoslavnoj crkvi patrijarhe i episkope u Jugoslaviji postavljali komunisti, Udba i drug Tito. Drug Tito koji je od Stepinca, a zato ga je utamničio, tražio također da ustroji Katoličku crkvu odvojenu od pape i Vatikana, kao onu patriotsku u Kini koja je vjerna Partiji. I sada tim istima papa Franjo daje da odlučuju o Stepinčevoj svetosti.
Druga je stvarna Katolička crkva u Kini koja je, poput Stepinca i cijene mučeništva, vjerna papi i Svetoj Stolici, živi u katakombama, koju kineski komunistički monstrum brutalno progoni, jednako kao i milijune muslimana Ujgura, te tibetanskih budista i bakta. Radi se o zločinu zvjerskih razmjera koji provodi KPK. Tu Crkvu utjelovljuje kineski Stepinac, kardinal Zen.
Unatoč tome, papa Franjo je s KPK potpisao 2018. godine sporazum, kojem nitko do kraja ne zna sadržaj, da Vatikan neće imenovati biskupe bez „amenovanja“ KPK. Budući da se ovaj sporazum između Franje i Xija treba obnoviti, kardinal Zen tražio je da ga papa Franjo primi. Zenu su komunističke vlasti dale četiri dana vremena da ode papi i vrati se u Hong Kong gdje mu žele podmetnuti biskupa vjernog Xiju, a ne papi.
Kardinal Zen, starac na pragu devedesete godine, maltretiran desetljećima od komunista u Kini zbog vjernosti papi (Franji), čučao je poput uličnog psa i cvilio danima pred vratima pape Franje, no ovaj ga je odbio primiti. Zen se vratio u Kinu duboko razočaran zbog brutalnog postupka pape Franje kojemu su puna usta rubnih i progonjenih. Kao što je odbio primiti, u sklopu turneje u kojoj je ovih dana bio i kod nas, i državnog tajnika SAD-a Mikea Pompea.
POBIŠE NAS BRAĆA!
Pompeo je samo htio skrenuti pozornost Papi da sporazum koji je Franjo potpisao s kineskim komunistima 2018. godine nije donio nikakva ploda, da su torture i progoni vjerskih manjina, pa i katolika vjernih njemu (!), a ne Partiji, i dalje jednako okrutni i intenzivni, te da nema smisla s vragom tikve saditi i obnavljati nešto što se pokazalo lošim i za katolike. Neuspješno. Važniji su mu SPC i KPK od onoga što simboliziraju kardinal Stepinac i kardinal Zen, vjernost Petru i njegovim nasljednicima po cijenu mučeništva.
I dok papa Bergoglio provodi svoju konfuznu „ostpolitik“ preko leđa samih katolika, puno su mu više na srcu migranti. Eto nam i njegove treće enciklike „Svi smo braća“ (o njoj opširnije drugi put), koja je teološki plitka i puno je bliže dokumentu UN-a iz 1995. sličnog naziva, „Our Global Neighborood“, nego socijalnom nauku Crkve.
U njoj se kaže, ovaj put ograničit ću se samo na to, da je Papa za nju inspiraciju crpio iz teološki i ljudski vrlo dvojbene Deklaracije koju je potpisao sa islamskim, sunitskim „papom“ Al Tayyebom, u kojoj nema niti jedne riječi o masovnom pokolju kršćana u islamskim zemljama, gotovo istrijebljenih.
No to nije smetalo ni Franji ni Al Tayyebu da zajedno napišu ovu ciničnu rečenicu s obzirom na stanje kršćana u islamskim zemljama: “Bog je sva ljudska bića stvorio jednakima u pravima, dužnostima i dostojanstvu te ih pozvao da žive zajedno kao braća i sestre.”
I tako papa Franjo preko leđa Stepinaca, Zenova i kršćana u islamskim zemljama, gorljivo širi bratstvo i jedinstvo.
Ma, sve za pet, ali, ljudi, pobiše nas braća!
I. Šola/Croativnet
PRINT