OTOČAC – Sinoć je to bila vijest u Hrvatskoj (vjerojatno i šire), a ta je da je kod Adolfovca na Sljemenu održana komemoracija povodom 33. godišnjice ubojstva obitelji Zec. Zamjenik zagrebačkoga gradonačelnika Luka Korlaet podsjetio je da je na poticaj Mladih za ljudska prava u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkim vijećem i Documentom kao grad po četvrti put obilježavaju 'jednu od najmučnijih epizoda suvremene zagrebačke povijesti'. Ne ulazeći u motive počinitelja koji su bili ili nacionalistički ili trivijalno pljačkaški ili i jedno i drugo ostaje gorak okus u ustima o lakoći počindbe zločina za koje nitko nije odgovarao, rekao je Korlaet. To je već blagi pomak u odnosu na prethodne godine kada je to ubojstvo bilo okarakterizirano isključivo iz nacionalističkih poriva, ne i pljačkaških.
No potpredsjednica SDSS-a Anja Šimpraga nije se mogla maknuti od tog desetljećima ponavljanog narativa srpskih (nevinih) žrtava. Istaknula je kako Srpsko narodno vijeće sa svojim partnerima odaje priznanje svim žrtvama (to je također novosti, dosada su to bile samo srpske žrtve), a isto tako ne daju da izblijedi kultura sjećanja na stradale Srbe u proteklim ratovima (širenje priče na srpske žrtve u svim ratovima).
U prethodnim godinama obitelj Zec je svrstavana u srpski nacionalni korpus, i otac, i majka, i kći, svi su oni bili – Srbi, žrtve hrvatske države. Tako je to bilo isticano, propagirano i u medijima objavljivano. Zanimljivo je to da ako je u nekoj obitelji otac Srbin da su i svi članovi obitelji Srbi, posebno djeca. Zanimljivo je to ako je majka srpske nacionalnosti, da je onda i cijela obitelj srpska, naročito djeca. Zanimljivo je i to da se ta „krvna nacionala veza“ provlači i na djedovsku, pradjedovski i šukundjedovsku liniju i da se svi trebaju smatrati – Srbima. U suprotnom to pravilo ne vrijedi. Nikako! Ako je tome tako, a jest, onda je to ne samo čisti nacionalizam, već i šovinizam, odnosno rasizam, jer o no što vrijedi za „odabrani etnicitet“, ne vrijedi ni za koga drugoga.
Zanimljiv je i tekst na novootkrivenom spomeniku na Medvednici, gdje dolazi do jedva primjetnog odmaka pa piše da su Mihajlo (otac) i Aleksandra (kći) srpske nacionalnosti. Marija (majka) je ovaj puta izostavljena, vajda zbog toga što je prethodnih godina u medijima objavljivano da je ona – Hrvatica. Ipak je netko prebrojavao krvna zrnca. Ali po prethodno spomenutom obrascu, kći Mihajla (Srbina) i Marije (Hrvatice) je svrstana u – Srpkinju. Zanimljivo. Obratno ne bi nikako moglo, zar ne? Reći da su 7. prosinca 1991. g. na Sljemenu ubijeni Srbi i Hrvati, to svakako ne bi išlo, zar ne?
Naime, supruga pokojnog Mihajla, Marija Zec, rođena Mesić, je Hrvatica i katolkinja. Fra Juro Marčinković, nekadašnji župnik u Stajnici jasno svjedoči (portali Kamenjar 2020., Maxportal 2020.):
“U knjizi, Matica krštenih, župe sv. Nikole u Stajnici, Gospićko Senjska biskupija, Ličko Senjska županija, Svezak II, od god. 1943…., piše za 1955. godinu, na stranici 50, redni br. 3 : Marija Mesić, rođena je 29. siječanja 1955. godine, od oca Mirka Mesića i majke Anka r. Petrović, zemljoradnici, rimokatolici, sa adresom Stajnica 22 kroz 14. Marija Mesić krštena je 13. veljače 1955. godine u crkvi u Stajnici, a kumovi su joj bili Josip Mesić i Marija Mesić, zemljoradnici. Svećenik koju ju je krstio bio je župnik Mihovil Primorac.
Njenu majku Anku (rođena 18.12.1930 u Stajnici), kao svećenik sam ispratio na vječni počinak 25.05. ove godine. Otac Marije Mesić umro je mnogo ranije.
Kada sam koncem kolovoza 2016. godine preuzeo župu sv. Nikole u Stajnici, koja je matična župa pokojne Marije Zec rođene Mesić, moj sakristan je bio Marijin brat Ivan, koji je nažalost umro od raka na gušterači. Inače, čitava obitelj je jako pobožna i privržena svojoj crkvi u Stajnici.
Često sam posjećivao Marijinu majku Anku, nekoliko puta mi je rekla da su njena kćer Marija i unuka Aleksandra ubijene nevine radi gospodina Zeca koji se „bavio svim i svačim“. Premda sam iz svjedočenja Marijine majke Ane doznao još puno toga ne bih bez dokaza htio dodatno špekulirati!
Nije nevažno spomenuti i da su dva brata Marije Mesić u ono vrijeme bili hrvatski branitelji, jedan u Tigrovima, drugi u policiji.
Eto, tako se to u Hrvatskoj radi. Jedne žrtve su važnije od drugih, nažalost. Pobijeni Hrvati, pobijena njihova djeca u nametnutom ratu i srpskoj i srbijanskoj okupaciji su – nebitna. Oni nisu činjenica, oni su tek puka politička statistika. Hrvatske žrtve nisu značajne za grad, za državu te obilježavanje njihovih ubojstava nije značajno kao pokazatelj kako se treba sjećati i kako treba graditi toleranciju i mir među ljudima, da parafraziramo rečeno.
M.K.
PRINT