OTOČAC – Vrištali su crveni, vrištale su posrbice u Hrvatskoj, vrištali su i oni „preko Drine“ kada je Hrvatska ponovno aktivirala (ne i uvela, jer ga nikada nije ni ukinula), vojni rok. Larmali su ti i takvi da je to „militarizacija društva“, da je to stvaranje neprijateljski odnosa prema „milim nam“ susjedima, svašta su laprdali. A ponajviše da se mladi ne će odazivati pozivu (kako da to nije zakonska obveza), odnosno da će se pozivati na – priziv savjeti (koji, nota bene, za ginekologe po njima treba ukinuti i zabraniti).
Jer crvenima i posrbicama nimalo nije milo što god je vezano za Hrvatsku vojsku. Valjda zato što je ta vojska stasala u Domovinskom ratu, što je pobijedila Srbijance (i Crnogorce, da se ne zaboravi!) u Domovinskom ratu, valjda zato što je oslobodila domovinu (blještalo je i bilo olujno). I valjda zato što se u rastrojenom hrvatskom društvu vjeruje još samo Hrvatskoj vojsci, Katoličkoj Crkvi i hrvatskoj policiji, dakle svemu onome što nosi hrvatski predznak. Jer, u konačnici, hrvatsko društvo treba rastrojiti, od njega napraviti amorfnu masu i ona s njime uporaviti. Kuda? Vjerojatno unatrag, u neke južnoslavenske asocijacije (čujemo da se obučavaju i za revolucije).
I kada su se crveni i posrbice ponadali da će odaziv mladića u Hrvatsku vojsku biti katostrofalalan – šok! A da se to dogodilo, o kako bi likovali, valjali bi se kao prasad u kaljuži svoje ideologije. Od 700 poziva na temeljno vojno osposobljavanje svega je sedmero mladića uložilo - priziv savjesti. Ne mogu oni u to vjerovati, pa što je tome mladome svijetu da hrli u Hrvatsku vojsku? Jesu li poludjeli? A mi ovamo ulažemo silne napore da im sve to ogadimo i da ih od toga odgovorimo.
Doista uzaludan je napor crvenih i posrbica. A tek kad se tome doda nacionalni naboj u hrvatskima športskim uspjesima, moraju takvi gristi sebi nokte, mora ih „boljeti srce“, i moraju žaliti koliko je toga hrvatskoga mladoga svijeta (a to njih tek boli, mladost njih boli) „zabludjelo“ u domoljublju. A to je jedan druga, zahvalna, tema.
M.K.
PRINT