ŠVICA – Tekla je sve do jučer (valjda još i jučer) voda kuda je oduvijek tekla – starim koritom prema Švici. A narodna mudrost veli da će voda opet teći kuda je i tekla. No novovjeki čovjek se tome suprotstavlja i veli – e ne će teći kuda je tekla! Teći će tamo kuda mi kažemo, kanalima, tunelima, po zemlji, ispod zemlje, svuda samo ne onuda kuda je Priroda odredila.
Bilo je ovih dana impresivno pogledati ne samo švički slap, on je samo ostatak od onoga nekadašnjega švičkog slapa, koji se granao lijevo i desno, „napajao“ mlinice, pilane, stupe i koševe, bilo je to pravo slapište dostojno jednih Rastoka, ako ne i veće i ljepše. O tome svjedoče samo crno-bijele fotografije, nažalost. Bilo je impresivno vidjeti kako voda puni Donje švičko jezero, nije to ono kako je nekada znalo biti, čak voda nije dosegla ni Bezdanku (netko veli Perinka, premda je Bezdanka stari švički naziv, mnogo, mnogo stariji od te novovjekije Perinke). Lijepo je bilo biti uz to trenutno jezero, pogledati niz njegovu mirnu površinu sve tamo do Bila i u sebi žaliti kako toga više nema.
Suho korito prema Švici, prema Glavacima, Drenovu Klancu, Dubravi, Brlogu, Kompolju i Hrvatskom Polju je samo opomena što čovjek u svom nerazumu može učiniti. Trajno učiniti, trajno naštetiti ne samo prirodi već i ljudima. Kako je u svom nerazumu pridonio devastaciji cijelih naselja, cijelog kraja, a nije moralo tako biti, voda je mogla teći kuda je oduvijek tekla, a čovjek je od toga mogao imati i te kako koristi, ne samo u proizvodnji struje već i u turizmu, npr., ali, eto, nije.
Ovaj fenomen koji će se možda ponoviti za nekoliko narednih godina je upozorba da se ne treba igrati s rijekom Gackom, s njenim „srkanjem“ za tamo neke turiste, brojne bazene, zalijevanje zelenih površina u primorju. Upozorba je to da se ne treba uljuljkati u lažne priče i planove Južnog ogranka d.o.o., odnosno politkera koji stoje iza toga i gledaju u budućnosti veliki, nezamislivo veliki biznis. Nije vrijeme od toga „već će netko nešto učiniti“, „pa ne će valjda“, „nije nam se za zamjerati“. Ne će valjda? Hoće, hoće, i te kako hoće. Ako je na obrani devastacije rijeke Gacke zakazala politika, ne moraju građani, njihova snaga je velika, samo je treba osvijestiti. Pred snagom građanstva padale su i okrunjene glave, propadala carstva, mijenjali se poredci, sistemi, režimi, sve se mijenjalo. Pred snagom građanstva drhtali su i oni najmoćniji, kamo li ne bi neki sitniž.
I.B.
PRINT