OTOČAC – Svaki dan je nešto, svaki dan je „svjetski“ ili „međunarodni“, naša baba Franca bi rekla da je svaki dan „nekakov svetac“. I u pravu je, nije da nije. A danas je Svjetski dan voda. Eto. Opća skupština UN je rezolucijom od 22. veljače 1993. odlučila da se 22. ožujka svake godine obilježi Svjetski dan voda i da se na taj dan u svijetu skrene pozornost na probleme vezane za vodu i vodne resurse.
Voda kao voda, mnogi bi rekli „pa što onda?“. Doista razumljiva reakcija za one koji nisu opterećeni dostupnošću vode i njenom količinom. Oni koji imaju vode u izobilju olako je drže notornom činjenicom, poput zraka ili vjetra, no oni ljudi koji nisu u toj prigodi, e ti razmišljaju sasvim drugačije. Jer voda diljem Kugle zemaljske nije raspodijeljena nimalo ravnopravno, ima onih krajeva gdje je voda poput suha zlata, dok u drugima gotovo pa bezvrijedna stvar. No, vremena se mijenjaju, pritom mislimo na ono klimatsko vrijeme, krajevi koji su nekada bili blagoslovljeni vodom zbog promjene klime postaju sve suši, oni krajevi koji su u vodi bili umjereni postaju žrtva njene rušilačke naravi, uglavnom se svijet zbog vode mijenja. A onda se javljaju i svi oni katastrofičari koji unaprijed svjedoče kako će voda kolik skoro biti najvrjednija tvar na ovoj Zemlji, kako će se zbog vode voditi veliki ratovi, kako će nestajati velike civilizacije i tako redom. Doduše, iz nekih povijesnih prisjećanja može se posvjedočiti da su neke civilizacije doista nestale nestankom vode, da su velike seobe prouzrokovane traženjem i borbom za vodu, bilo je svega u povijesti ljudskog roda.
Za Hrvatsku kažu da je bogata vodom, da pripada u pet europskih zemalja po bogatstvu pitke vode, naglasak je na ovome „pitke“. Jer svaka je voda – voda, ali svaka voda nije pitka. A kad se u hrvatskim okvirima počne tražiti područje najbogatije pitkom vodom, onda tu neizostavno izranja područje Ličko-senjske županije, odnosno područje regije Gacke. Eto u „hrvatskom Tibetu“, ako se možemo poslužiti tom metaforom primijenjenom na reljef, nalazi se čista, bistra i pitka voda.
Kad smo babi Franci pokušali pojasniti važnost vode, ona nas je samo prijekorno pogledala. – Konda ja ne znan ča je voda! Konda san je malo u fučijami predekala na leđima, ta satrla mi je kablica glavu koliko san je kablic prenesla … - zborila je ona o tome kako je od najranije mladosti, pa do gotovo svoje starosti, snabdijevala vodom svoje kućanstvo. Naravno da nismo mislili na to mučno snabdijevanje vodom, dok još nije bilo vodovodne mreže, već na sveprisutnost i sveopću potrebu za vodom. Tako smo skrenuli u priču kako smo izgrađeni od – vode. Naše tijelo da je izgrađeno od vode. Začudno nas je gledala, odmahivala glavom i čudila se. A kad smo je pitali zna li ona da je čovječji mozak „najvodenastiji“ organ, vodenastiji i od krvi, zaškiljila je na jedno oko, mudro dvaput klimnula glavom i prosipala: - A sadaj je meni jasno zač ima naroda munjenoga kaj ča si ti. Je, je. Sadaj znan, nemaš frštunta jerbo ti je voda u glavi. I što joj na to reći, nego samo potvrditi njenu konstataciju. Doista je voda u glavi. A vode će biti u glavi onda ako je bude u dovoljnim količinama - van glave.
Pa neka nam je sretan Dan voda, barem nama koji obilujemo pitkom vodom. Još k tome rekoše da je voda u Ličko-senjskoj županiji najkvalitetnija u Hrvatskoj. – Nema ravne našoj vodi nigdi, sve druge vode su nekako kaj bljutave, nikako se takove vode ne moreš napit, konda i ni voda. A kase naše vode napiješ, ma ta liči, iz mrtvi diže – daje ocjenu kvalitete naša baba Franca, bez skupih uređaja i aparata. Zna ona, vjerujte da zna.
M. Kranjčević
PRINT