Sjetim se tako ponekad mirisa moje stare kuće. Nje više nema, ali ja znam kako je mirisala. Znam kako je mirisala konoba, špajza, ganak, očeva i majčina soba. Znam kako je mirisala naša dječja soba puna drangulija. Sjećam se mirisa hodnika u kojem su bili obješeni očevi zimski kaputi i bunda od pravoga janjećega krzna. Točno znam koja je daska u tom hodniku škripala, i koja je bila u jednom ćošku malo okrhnuta. Puno sam ga puta oribala klečeći na koljenima s ribaćom kefom u ruci. Taj je veliki hodnik bio najljepši kad je pokojni velečasni Pezelj išao blagoslivljati kuće poslije Božića. Majka ga je tada zastirala domaćima tkanim tepisima. Ti su tepisi bili njezin miraz. Tada je moj hodnik mirisao na svježinu i čistoću. I bio je propuh jer su sva vrata bila otvorena…
Konoba je mirisala po zemljanom trapu s krumpirom, po jabukama i kruškama, po korabi, po vlažnoj zemlji, po rakiji, ovisno u kojem sam se dijelu konobe našla. U ćošku, gdje je bio metar duboko u zemlju ukopan trap i u kojem je prezimljavao krumpir, i ostajao svjež do kasnog proljeća, mirisalo je po zemlji i vlazi. U središnjem dijelu konobe bile su police s kašetama jabuka. Do zida su bile trajnije, a one koje smo smjeli odmah jesti su bile bliže. Do njih je bila polica s kruškama. One su morale odstajati i tek su nekako pred Božić bile mekane i sočne. Zato je veći dio konobe mirisao po jabukama i kruškama. Jedan je ćošak te konobe bio predviđen za veliku kacu kisela zelja. Tu smo trčkarali oko roditelja dok su ribali zelje i solili ga, polijevali vodom i kamenom pritiskali. Bio je to doživljaj za nas djecu jer smo se naslušali priča o negdašnjem djevojačkom gaženju zelja i njihovim nepodopštinama u kaci. Naravno, taj je ćošak intenzivno mirisao po kiselu zelju. Obožavala sam piti rasol što nam ga je mama davala, ipak razrijeđenoga vodom. U drugom su ćošku bile dvije bačvice rakije, jedna kruškove , druga šljivove. E to su smjeli dirati samo stariji. Na stupu visjelo je jedno tanko crveno crijevo, zvalo se guma za rakiju, njom se isisavala rakija iz bačvice u bocu. Trebalo je biti jako vješt i imati jaki dušak da bi se kroz crijevo navukla rakija, a da se ne prolije ni kap. Naravno, mom ocu to nije uvijek uspijevalo iz prve, primijetila sam još kao mala, ili sam barem mislila da mu ne uspijeva jer uvijek mu je pokoji gutljaj rakije završio u grlu. U tomu je dijelu konoba fino mirisala po rakiji.
Tavan je isto imao svoj miris po ambarima punim žita, u kojima su bile skrivene kruške. Jednom sam kao mali djevojčurak u plavkastoj haljini, stojeći na klupici da budem viša, rukama razgrtala žito i tražila kruške u tom ambaru. Stojeći tako na prstima napipah u žitu krušku, i nagnuvši se još više da ju dosegnem, strovalih se u poluprazan ambar. Prvo sam potražila krušku. Uh što je divno mirisala. Tek kad sam ju pojela, zaključila sam kako se ne mogu popeti van. Radila sam onda kule i dvorce od žita, tražila preostale kruške i uživala u toj igri, sve dok majka nije primijetila da joj fali jedno dijete. U kući je tad nastala panika i potraga za mnom, a ja sam se kao pravi mali zloćko šćućurila u žitu.
Sjećanja su to moja na drage dane djetinjstva, na staru kuću u kojoj je i putnik i namjernik bio rado viđen gost. Tad nisam niti slutila koliko će mi danas značiti ti već skoro zaboravljeni mirisi i taj osjećaj majčinske i očeve ljubavi, brige i zaštićenosti. Još uvijek tražim dom koji će imati sličan miris. Ah, nije li to samo potraga za prohujalim vremenom?
Vesna Čorak
PRINT