OTOČAC – U svima mukama u kojima se koprca hrvatsko gospodarstvo, može se čuti i o nekima novim tendencijama. Jedna od njih je i „društveno odgovorno poslovanje“. I onda se čovjek priupita, a kakvo li je tek društveno „neodgovorno“ poslovanje? S pravom. Mnogo je tih nekih novih pojmova, pravih jezičnih sintagmi, iza kojih se krije neki sadržaj. Ali kakav?
Društveno odgovorno poslovanje upućuje već po svome semantičkom značenju na to da se poduzetnik, odnosno poslovni subjekt, treba ponašati poštenije, obazrivije, zakonito, da primjenjuje neke više uzuse od ostalih u tomu nemilosrdnu svijetu (neo)liberalna kapitalizma, u kojemu je „dopušteno sve“. I ako se pođe od navedenih pretpostavki, ne će se uvelike pogriješiti jer društveno odgovorno poslovanje jest i to. Ono je još poznato pod pojmom „društvena odgovornost poduzeća“ (ponegdje i kao korporativna filantropija). Takvo poduzeće preuzima punu odgovornost za svoje aktivnosti koje nadilaze sferu isključivo ekonomskih interesa. Takvo poduzeće pored brige o onome što proizvodi, ujedno brine i kako utječe na okoliš, kako zapošljava, kako osposobljava i utječe na razvoj svojih djelatnika, kako i koliko ulaže u društvenu zajednicu i kako i koliko poštuje ljudska i radna prava, kako kupuje i prodaje na tržištu. Sve to zajedno određuje ukupan utjecaj tog poduzeća na društvo. Iako bi ova parafraza mogla zazvučati previše banalnom, to je „poduzeće s ljudskim likom“, reklo bi se u retorici napuštena socijalistička modela propale države. Jer bît društvene odgovornosti zrcali se u održavanju dobrih odnosa ne samo s potrošačima, već sa svima zainteresiranima za poslovanje poduzeća.
Upitali smo i našu babu Francu što ona misli i zna o društveno odgovornom ponašanju? Zaprepastila nas je svojim odgovorom: - O moj mali, kadi si ti bil dok se baba društveno odgovorno ponašala. Saću ja tebi kazat. Vidi vako: ja san ti poštena ženska oduvik bila. Vajk san poštivala: ovo je moj čovik, a ono je tuji čovik. Držala san se božje zapovidi: ne poželji žene tujega ženidbenoga druga. I nisan. Ja san se krpala sa svoin, kad budi – dobro budi, kad ne budi – biće. Ako to ni odgovorno ponašanje, ča unda je, pitan ja tebe, vraže balavi? Unda pazi dalje: kasan išla u bašću kopat, svu travu ča oplivi ja san š njon u lužnjak i baci svojoj Mizi u jasla. Esan li tote ekološki bila osvišćena? Moraš priznat da esan, niš nisan zagađevala, sve je bilo ekološko, ekološka motika, ekološka trava, ekološka Miza, ekološka ja. Čuj sadaj, ja san pazila vajk na svoje kokoše, da ne preskakujedu u tuji vrt i dvorišće i da ne gradidu štetu. Ja se nigda sa svoimi konšijami nisan pravdala, vajk san š njimi lipo, ja k njima, une k meni, i tako celi život. Nisan bila zamirna i svi su lipo o meni divanili. Jopet kad god ča lipše speci, ja pod rubić pa odnesi babi Cuki, bila stara, sirotinja, čaš, ni imala. A ča je to nego korporativna filantropija, molin te lipo? Da te čujen sadaj, a? – završila je baba Franca o svome društveno odgovornom ponašanju. I što joj reći na to?
Još je dodala kako se sjeća da su neka velika svjetska poduzeća, kad se gradila autocesta, nema tome tako davno, znala u „dičji vrtlić“ donijeti desetak šarenih pišljivih balona i „donirati“ ih djeci. Da se sjeća da su neke društveno odgovorne firme rado darivale svoja stara računala, a da se o tome govorilo na radiju kao da su darovali NASIN centar, da je o tome pisala i sva štampa. I još mnogo toga nam je ona navela o društveno odgovornom ponašanju, s njena aspekta viđenja.
Na kraju se postavlja pitanje ima li smisla društveno odgovorno ponašanje? U današnjim vremenima to je jedan od postulata modernog poslovanja u svijetu. Ono podrazumijeva doprinos neke tvrtke zajednici davanjem raznih donacija, doprinos sponzorstvima, novčanim i darovima u naravi, ili kakvim drugim doprinosom. Najčešće su te akcije humanitarne pa su ciljane mete bolnice, udruge za pomoć djeci, zlostavljanim ženama, hendikepiranim osobama i tako redom. U to ulaze sponzorstva udrugama, klubovima, institucijama i pojedincima, uključujući naročito kulturu i umjetnost, ne preskačući šport, dosižući do obrazovanja i ekologije. Sve to je svezano s brigom o stvaranju i održavanju pozitivnog imidža tvrtke u očima javnosti, a to konačno rezultira boljim rezultatima poslovanja i većim profitom, ali i višim ugledom u poslovnom okruženju. Jer usprkos sve većoj konkurenciji, pokazuje se da je isplativo održati visoku razinu poslovne etike na svim razinama poslovanja. Sasvim je izvjesno da društveno odgovorne tvrtke uživaju veći tržišni uspjeh od onih koje to nisu. Svojim humanitarnim doprinosom i društvenim angažmanom, tvrtke pridobivaju simpatije javnosti, a time i veći uspjeh u prodaji svojih proizvoda i usluga. Eto, u tome je štos.
A kakva je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj? U društveno odgovorno poslovanje uglavnom ulaze mala i srednja poduzeća. Među 815 poduzeća, koliko ih je potpisalo Kodeks etičnog poslovanja, relativno je malo javnih poduzeća. To se može tumačiti dvojako, da javnim poduzećima (koja po prirodi stvari imaju određeni monopolski položaj) nije stalo do toga dobroga ugleda jer im je poslovanje osigurano, odnosno da su maleni i srednji još „naivni“ i slabašni pa prihvaćaju takvo što. No, kad se pogleda sav nemoral koji se valja u hrvatskom društvu, od toga nije ekskulpiran ni poslovni svijet, etično poslovanje moralo bi imati tretman gospodarskoga lijeka. Gorkoga, ali ipak lijeka.
M. Kranjčević
PRINT