Često slušamo pitanja, popraćena osjećajima straha i nezadovoljstva: „Što nam se to događa?“ Mnogi se boje da je sve gore, nesigurnije i da se nevoljama ne nazire kraj. To se pogotovo pitaju oni koji imaju djecu i unučad jer se boje da će njima biti gore nego što je nama danas. Neki se tuže i na prirodne nepogode jer godišnja doba ne odrade svoje na vrijeme, nego se sve nekako čudno ispremiješalo. Narod je sve stariji, ljudi sve više pobolijevaju, a zdravstvo je neprestano u nekom „prestrukturiranju“.
Mnogi pak strahuju nad sudbinom naroda jer im se čini da su vođe pogubili kompase i da ni sami ne znaju gdje su, a kamo li kako bi državu trebalo usmjeriti. Stječe se dojam da vlasti znaju kako zatvoriti nerentabilna poduzeća, a ne znaju kako otvoriti potrebna i rentabilna. U škole se nastoji uvesti „znanje“ po kojemu se ne prepoznaje muško i žensko, po kojemu se ne treba truditi činiti dobro, nego osloboditi nagone i paziti da se ne našteti zdravlju tijela; duševno i duhovno zdravlje kao da i nije važno.
Ni druženje nije ugodno kao što je nekad bilo. Čim se nađu dvojica-trojica odmah udare pričati o svemu što ne valja kod drugih, međusobno se ljute i prigovaraju svemu i svačemu te se na koncu rastanu s još više gorčine nego prije sastanka. Najgore je ako u tom prebiranju po zlu oko sebe nađu opravdanje za vlastito nečinjenje dobra i za spuštanje na postojeću razinu društva. Pri tome se obično mudruje da postoji rješenje na dohvat ruke, ali oni koji bi trebali istupiti i vući te spasonosne poteze skrivaju se i čuvaju pozicije i stolice. Prigovara se i Crkvi da se pasivizirala i da se ne zna pravo ni braniti kada je napadaju, a nedostaje joj hrabrosti da jasno i nedvosmisleno proglasi gdje je izlaz iz teške situacije i da prema njemu povede narod.
I tako se s raznih sijela razašiljaju „spasonosni“ prijedlozi za ozdravljenje društva, izdaju se stroge naredbe određenim i neodređenim adresatima. Ali što su te naredbe žešće, to se više širi osjećaj nemoći i bezizlaznosti.
I tako se te naše magle spuštaju i dižu, premještaju i sele, a ljudi i ne primijete da se između tih maglovitih trenutaka pokaže sunce, mjesec i zvijezde, da ima dosta svjetla u ovom svijetu, dobrote kojoj se treba radovati, programa koje treba podržati, osoba i ustanova koje ustrajno rade svoj posao na korist društva, naroda i države. Bulji se u crni asfalt, a ne podigne se pogled na cvijeće i proljeće koje se budi kraj asfalta. Ima na našem putu kaldrme i makadama, ali ima i dobro uređenih putova sa svim potrebnim putokazima. Rijeka dobrote napaja i naš narod i naše krajeve, no to pripada onim „nezanimljivim“ temama koje mediji ne guraju naprijed da bi ih se moglo primijetiti. Postoji toliko dobrih inicijativa koje se teško probijaju na površinu i zato se nalaze izvan našeg vidokruga, a pozornost privlače one tamne, recesivne i depresivne misli. Ne vodi se dovoljno računa da nam i oni koji nam ne žele dobro, koji se stalno obrušavaju na Crkvu i vjeru, mogu umnogome pomoći time što – jasnije nego naši prijatelji – pokazuju naše pogrješke i time nas potiču na promjene i popravak. Jednako tako, napadi naših neprijatelja u nama mogu probuditi zaspalu dobrotu i time nas ojačati za dobra djela. Zlo ne mora uvijek u svijetu izazvati samo zlo, mržnja i netrpeljivost naših neprijatelja ne moraju uvijek štetiti. Sve ovisi o tome kako ćemo se postaviti prema njima. Opasno je u zlom okruženju zaključivati da nam ništa ne preostaje nego da i mi činimo zlo; da smo toliko opsjednuti zlom oko sebe da ne vidimo dobro koje se događa i koje očekuje našu podršku
Pitam se više puta na čemu nevjernik gradi svoju nadu u izlaz, u bolje sutra. Mnogi čekaju rješenje u novim izborima, u drugom gradonačelniku, županu, Vladi, a možda pozitivni obrat vide i u novom biskupu ili župniku – i pored toga što su nas takva očekivanje u prošlosti mnogo puta iznevjerila. Mi vjernici imamo čvrst temelj za našu nadu. Sveti Pavao je to već davno izrazio riječima: „Koji Boga ljube sve ih upućuje na dobro“ (Rim 8, 28). Ljube Boga koji su Duhom Božjim zahvaćeni, koji su svojim duhom okrenuti prema Bogu. Bili u radosti ili žalosti, zdravlju ili bolesti, na slobodi ili u tamnici, prihvaćeni ili odbačeni – sve im to može dati dodatnu snagu, od svuda im se otvara put s putokazima prema dobru, prema Bogu (grčki original kaže: sve je u sinergiji prema dobru; u Vulgati: sve kooperira). Takvi nisu nikada u besmislu i bezizlaznim prilikama. To je ta Božja navigacija koja nas nepogrješivo vodi prema cilju, prema našoj krajnjoj adresi; to je pobjednički izlaz iz svake neprilike za svakoga koji se dade voditi. Naša krajnja adresa (zadnja pošta) je vječni život u trojedinom Bogu , tj. Presveto Trojstvo!
Cijelu poslanicu pročitajte na linku Župe Otočac : http://www.zupa-otocac.hr/poslanica-biskupa-dr-mile-bogovica-koji-boga-ljube-sve-ih-upucuje-na-dobro/
IKA / IB
Foto: Josoon
PRINT