SVETI JURAJ – Jutarnja kiša, i to obilna. Nakon toga kišni oblaci plove dalje, nebo se vedri, zrak je kristalno čist, ma kao stvoren za fotografiranje, osobito amaterima, onima ne baš vještima svima tajnama fotoaparata, koji se služe „idiotom“. Pa kad je još u pitanju Sveti Juraj, u proljeće, baš sada, kada je sve nabubrilo od zelenila, onda se teško može omanuti. Fotografija mora uspjeti.
Sraz velikih stabala, koja rastu gotovo pa uz samo more, i to ne bilo kojih stabala, već jablanova, daje neviđenu i posebnu draž nekomu primorskomu mjestu. A u Svetom Jurju jablanova ima na sve strane. Da se krajičkom kamere ne snimi more, gledatelja bi se moglo lako zavesti da je negdje drugdje, duboko u kopnu, gdje ima obilje slatke vode jer jablanovi vole i traže obilje vode … Ali, kad je Sveti Juraj u pitanju ne treba sumnjati da je jablansko korijenje pronašlo slatku vodu, uostalom i jake proljetne vrulje o tome svjedoče kako se s „hrvatskog Tibeta“, a to je regija Gacka, podzemnim tminama slijeva ogromna rijeka slatke vode dolje, u Primorje, u more.
Zato vizuru Svetog Jurja treba gledati ponešto drugačijim očima, zamijetiti ovaj raritet, toliko rijedak u priobalju. I diviti mu se, s punim opravdanjem promatrati ga kao najveću idilu. Jer to i jest!
M. Kranjčević
PRINT