OTOČAC – Puna su nam usta Europske unije, u EU je ovako, u EU to je onako, ukratko EU nam je uzorak organizirana i sretna društva. Može tome biti tako, ali je li tome tako uvijek? Koliko mi u nekim pravilima i načelima zaostajemo za tom EU, ili je čak pretječemo? Da, da, dobro ste pročitali – pretječemo. A u čemu je to pretječemo? Pa u strogoći propisa, eto u tomu.
Strogoća hrvatskih propisa, bilo samih zakona, bilo kojekakvih pravilnika koje donose resorni ministri, bilo nekakvih strategija i planova, čega li sve već ne, je notorna činjenica, poznata i van granica lijepe naše Hrvatske – pročulo se. Ono što se ne traži na primjer od francuskog ili austrijskog seljaka, traži se od hrvatskoga. A znamo u koju poziciju je dovedeno hrvatsko selo i što se događa s poljodjelskom proizvodnjom. No, naša administracija kao da se takmiči da postavi čim veće prepreke tomu istom seljaku i da mu zagorča život, umjesto da mu pomogne. Kao da seljak ima vremena za proučavanje svih tih silnih propisa koje treba provesti, a to još i silno košta. Pritom se naša administracija u donošenju strogih propisa poziva na tu istu EU, u čijim zemljama to ne vrijedi, odnosno u čijim zemljama se ide na ruku i traži doista minimum poštivanja propisa, onoliko koliko se mora. Po tom pitanju strogoće Hrvatska bi trebala biti uzor-zemlja, no to nikako nije i ne može biti.
Evo, ako se samo uzme u obzir ekološka proizvodnja, ona nužno mora biti certificirana. Da bi se to postiglo potrebno je vrijeme i novac. Ako se to i prebrodi, i taman kada seljak pomisli da je konačno njegovima mukama kraj, grdo se prevari, iza ćoška čekaju nove tegobe. Usput mu se nabija na nos kako je nespremno dočekao ulazak Hrvatske u EU, kako ne piše projekte po brojnim programima, kako ne koristi enormna sredstva otvorenih fondova i sve tako redom.
Na primjer, uzmimo u obzir naše OPG-e, one koji se bave ekološkom proizvodnjom. Dok austrijski zakoni (ne samo austrijski, već i zakoni brojnih velikih poljoprivrednih proizvođača u drugim zemljama EU) za svoje OPG-e propisuju puno jednostavniju proceduru za upis u upisnik prerade, to kod nas nije slučaj. Tako se kod nas OPG-i tretiraju jednako kao i klaonice koje dnevno kolju 5.000 tovljenika, premda imaju potrebu zaklati jednoga ili manji broj tovljenika. Naravno da tako visoke i skupe kriterije ne mogu zadovoljiti i moraju odustati jer im prijete velike kazne. I gdje će onda biti jednaki u usporedni s onima iz europskih zemalja na jedinstvenom europskom tržištu? Kako će biti konkurentni? A takvu strogoću nitko od Hrvatske ne traži, to je autohtona hrvatska izmišljotina. A takvih se propisa može nabrojati hrpa.
Ili, kada je u pitanju zaštita proizvoda, ona o zemljopisnom podrijetlu, izvornosti, čemu li sve već ne, iste takve zaštite imaju, naravno, u europskim zemljama odavana. Jednom prigodom su pčelari iz Ličko-senjske županije boravili u Španjolskoj i Francuskoj. I što su zamijetili? Bili su iznenađeni kako u tima uređenim zemljama pčelare njihovi pčelari, koliko su uvjeti rada i konfekcioniranja meda neusporedivo niži od naših, kako oni lako dolaze do zaštitnih markica, dok u Hrvatskoj za tu istu markicu „ima da rodiš mečku“. Tako je bilo i na studijskim putovanjima sirara, u domovini sira Francuskoj, zaključak im je bio posve isti.
Postavlja se pitanje zašto su hrvatski propisi toliko strogi? Što je tomu uzrok? Dobri poznavatelji prilika govore da uzrok treba tražiti kod državnih službenika u ministarstvima koji su posve nesigurni u sebe i svoj posao pa radije „nabiju“ strože propise, „nek' se nađe“. S druge strane, drugi govore da je riječ o službenicima mahom mlađe dobi, čistim birokratima, koji nemaju dovoljno životna iskustva i prakse pa se „igraju vrloga zakonodavca“. Može biti da u ovome ima i nešto istine.
A dok se to ne promijeni, ne će biti napretka u hrvatskom gospodarstvu. Dok god se poduzetnici budu redom tretirali kao potencijalni lopovi, a u pravilu se strogoća zakona vježba na onima najsitnijima, u velike se ni ne usude dirnuti, dotle ne će biti pomaka. Dokle god brojne inspekcije ne budu djelovale preventivno i u dobroj namjeri poboljšanja stanja, a ne na prvu represivno, ne će biti sreće. Nažalost.
M. Kranjčević
PRINT