Započelo je nogometno (mondijalno) ludilo, barem se koriste takve jezične sintagme u hrvatskima javnima medijima. Naravno da je to „ludilo“ valjda u nekomu pozitivnom kontekstu, to je ono što se traži, tako se treba ponašati, to se „šika“. Hrvatska javnost je već preparirana na takva kojekakva „ludila“, (potrošačke) „groznice“, što li već.
Hrvatsko nogometno „ludilo“ je neke medije silno zasmetalo, ne zato što je nogometno, već zato što je - hrvatsko. Jer pokazalo se, i pokazuje se, da hrvatski nacionalni naboj u najžešćoj svojoj manifestaciji izbija u vrijeme športskih događaja kada dolazi do (nacionalne) identifikacije građana sa športašima, državom i u konačnici s nacijom. Naravno da to mnogima smeta, osobito onima koji se već godinama i desetljećima trude potisnuti nacionalno, iznjedriti neko anacionalno, čisto građansko, pače kozmopolitsko. Sve što je nacionalno je retrogradno, zaostalo, proglašava se reliktom nekih minulih stoljeća, a pokušava se narodu prodati neki drugi rog pod svijeću.
Ta jasna rabota anacionalizranja Hrvata je jesna kao sunčani dan, može se ona zastirati maglama ovih i onih „vrijednosti“, nekakvom modernoćom, napretkom i koječim drugim. To je najbolje vidljivo u srazu s praksom nekih drugih država koje imaju državne projekte za jačanje nacionalne osviještenosti i svijesti (poput SAD-a), na tome im nitko ne zamjera, to se prihvaća kao nešto posve normalno. No, kad je Hrvatska u pitanju, za nju nipošto ne mogu vrijediti ista mjerila, ako je za SAD ili Veliku Britaniju nešto (nacionalno) normalno, za Hrvatsku ista pojava dakako nije.
To anacionaliziranje Hrvatske vidljivo je na mnogim segmentima. Svjedoci smo ponovnog napada na hrvatski jezik i pokušaje njegova negiranja, nametanja tuđega imena (koje li drskosti!), odnosno tvrdnje da u jeziku nikada ništa nije ni bilo hrvatsko. Naravno da je ta uloga povjerena hrvatskim ljudima (stručnjacima), sve po onoj da se „turci ne dosjete“ jadu. Jer ako bi takve kampanje krenule iz nekih nam susjednih zemalja (a kreću), to bi, procjenjuju oni, izazvalo vjerojatni otpor, pa je bolje onako lagano, iznutra, rastakati hrvatsko jezično tkivo. To je doista jedinstven slučaj u svijetu, zato je autohtono „hrvatski“.
No vratimo se mi nogometnomu ludilu. Kad je u pitanju nogomet (ne zaostaje tu ni rukomet, ili neki drugi športovi), Hrvatska biva preplavljena kockastima (kvadratićastima, reći će oni koji teže preciznosti definiranja) majicama, isto takvim šeširima, šalovima, na lice se nanose bijeli i crveni kvadratići, to su časovi kada u Hrvatskoj nacionalno izbije poput vulkanske erupcije i preplavi sve oko sebe. Moramo priznati da je i u ona „gvozdena“ vremena „bratstva i jedinstva“ šport bio onaj kroz koji je nacionalno (protivnici će odmah naskočiti i graknuti: nacionalističko!) dobivalo neko pravo javnosti. U suvremenoj Hrvatskoj tih kočnica više nema, odnosno barem narod misli da ih nema, a oni koji žele zakočiti još uvijek su slabašni, ali sustavno rade da ojačaju.
Pitate se vi u čemu je sad tu kvaka? Pa u pokušaju nekih medija, poglavito ponekih utjecajnih portala da se obračunaju s tim hrvatskim nacionalnim. Ovo je prvi put da su se toliko osmjelili i da su pokušali „agitirati“ javno. Vjerojatno su njihovi gazde i urednici na dlaku tako i ranije mislili, no nisu se usudili drznuti izići s time u javnost. A riječ je o pokušaju osporavanja korištenja nacionalnih oznaka na ulici, u javnim prostorima.
Domišljatost kako „uvaliti“ ovaj problem hrvatskoj naciji je doista plitak. Krenulo se sa zastavicama koje ljudi montiraju na svoje automobile i tako ih voze prometnicama. Pokušalo se to poljuljati na čisto tehničkoj razini. I do čega se došlo? Da se postavljanjem (nekoliko) zastavica povećava potrošnja goriva za 12 posto (jako precizan izračun), jer zastavice lepršaju, prave dodatni otpor zraka, a samim tim potrebna je veća snaga automobila. Svaka čast. Pa kažu da su „britanski stručnjaci (a tko bi drugi, naravno?) još 2011. pomoću zračnog tunela, u kakvima se obično testiraju avioni ili dizajn automobila, izračunali koliko se povećava potrošnja goriva kada se vozila okite različitim zastavama i zastavicama. Rezultati njihova istraživanja pokazali su da će svaka standardna manja zastava, kakvih ovih dana po hrvatskim ulicama viđamo na tisuće, povećati trošak za oko tri posto. Ako ih na automobil postavite četiri – na sva četiri prozora ili ugla, potrošnja će skočiti za 12 posto“.
Pokušalo se s MUP-om vidjeti ima li bilo kakva prostora za prometno kažnjavanje. Morali su se zadovoljiti informacijom da ako zastavice ne ometaju (a ne ometaju, na njihovu nesreću) ostale vozače u prometu i ne ugrožavaju sigurnost, da nema ni mjesta kaznama. Isti stav je i oko drugih navijačkih rekvizita (na pr. prekrivenost haube kockastim nacionalnim uzorkom ili navlake na retrovizorima). E sad, hoće li se naći neki „građanin“ koji će se potužiti, pritužiti ili tužiti da ga sam pogled na kockaste zastavice ometa u vožnji, moguće je, pa se u hrvatskomu represivnu aparatu može očekivati i drugačija reakcija od dosadašnje.
I što su u svojoj nemoći zaključili spomenuti mediji? „Na kraju ovaj izraz domoljublja i sportske strasti pomnožite s milijunima automobila i dobit ćete stotine milijuna litara benzina i tone ispušnih plinova!“ (udaranje na ekološku svijest ljudi). Eto, to su zaključili. Daleko su još od ishodovanja zabrana za hrvatske „nacionalističke“ rekvizite, upravo toliko su daleko koliko im hrvatski građani to (ne)dopuštaju.
M. Kranjčević
PRINT