OTOČAC – Ča se to dogaja s mojon Rvackon? – zabrinuta lica zdvaja naša baba Franca. Nismo je odmah razumjeli na što konkretno misli, jer s „njenon Rvackon“ se svašta događa, ima toga za tri države, nema da fali. I kad smo je zamoli da pojasni bit svoje brige za domovinom, s nevjericom nas je pogledala i procijedila: - Ja ovo niš pod Bogon ne razumin. El nas ki jopet okupiral kad naša vlast po stranjski divani, a? Tek kad je naznačila da je u pitanju jezik, mogli smo prozreti na što misli. – Baba, ti to vjerojatno misliš na autsorsing i spin of, je li tako? Potvrdila je klimanjem glave da je to ono što nju muči.
Upregli smo joj pojasniti što je to, što je taj famozni „outsorcing“, a što je „spin off“. Koliko god smo jednostavnije mogli kazali smo joj da je „outsorcing“ zapravo izdvajanje jednog dijela sporedne djelatnosti (bilo dijela proizvodnje, bilo dijela usluga) i prepuštanje te djelatnosti drugima, onima kojima će to biti glavni posao („core bussines“ – eto još jedne ljepote). Još smo joj pojasnili da je tome donekle sličan, ali ne i istovjetan „spin off“, da se zapravo radi o odvajanju sporedne djelatnosti u poseban segment koja se ne prepušta drugomu, sve kako bi osnovna djelatnost ostala čista. Koliko god smo se trudili, naša baba Franca je bila i dalje nezadovoljna, dapače – razljućena. – Slušaj ti, baleša, reci ti meni to lipo na rvackomu, ja san prestara da bi ja sada učila taj nekakov turski! Oću rvacki da mi kažeš! Uzalud je bilo naše pojašnjenje da se radi o engleskomu jeziku, ništa nije vrijedilo, nju to nije zanimalo, a možda i s pravom.
Baratanje stranim izrazima, osobito engleskima, postalo je u modernoj Hrvatskoj nekako „noblesse“, postao je to pravi hohštapleraj koji odiše „suvremenošću“, „naprednošću“ i „novima nazorima“. Sipanje naučenih latinskih sentencija je postalo „out“, nekako zastarjelo, pa tko se time služi taj odaje da je čovjek nekih davno minulih vremena. Ali engleski! E to se „šika“.
A zašto se sve češće počinju uporabljati ti strani izrazi? Je li hrvatski jezik toliko slabašan i deficitaran da ne može iznjedriti nove kovanice? Čega je to odraz? I zašto tako? Posebno to zabrinjava kada dolazi od samog vrha hrvatske (zar hrvatske?) vlasti. Jedva da se pučanstvo naviklo na taj „outsorcing“, kad eto ti ga vraže na – „spin off“. A jedva smo sažvakali „spin doktore“, baba Franca je u čudu zdvajala da je čula za ginekologa, za okulistu, „a ča taj spin doktur liči, nek vrag pogodi“.
Radi objektivne istine valja kazati da se na engleskomu govornom području, posebice u Americi, ne zaostaje za tim ni Velika Britanija, stvaraju u i na engleskomu jeziku posve nove kovanice i nameću cijelom svijetu. Brojni izrazi koji su trenutno u funkciji nisu stariji od kojeg desetljeća, a ima ih i mnogo mlađih. Na primjer počelo se u hrvatskoj javnosti spominjati „coworking“. Taj izraz nastao je tek 1999. godine, do tada ga u engleskomu jeziku nije bilo, a označava zajednicu radnika koju tvore neovisni profesionalci i poduzetnici u mikroposlovanju, svi oni koji imaju potrebu za uredom, a nemaju ga, pa se povezivanjem tvori zajednica ljudi, prostora i kulture. Prije samo sedam godina skovan je pojam „crowdsourcing“, a koji treba označavati korištenje snage i znanja za postizanje konkretnih ciljeva koji je bio u dominaciji manjine. Ostaje i dalje nerazumljivo, tek primjerom se može bolje pojasniti, kad se spomene interent, facebook ili twiter, kojim se mogu preuzeti određena znanja i vještine i iskoristiti u poduzetništvu. Trebalo bi još prostora da se posve pojasni „crowdsourcing“. Slično tome je „crowdfunding“, a taj pojam funkcionira na združenim snagama anonimnih korisnika interneta sve ne bi li se isfinancirali određeni projekti malim ali brojnijim iznosima novca (5 do 50 dolara), a davatelji novca zauzvrat dobivaju nagrade.
Složenica sa „sourcingom“ ima dosta, no to bi nas predaleko odvelo i nije namjera ovoga članka pojašnjavati te novo skovane engleske pojmove, nego ukazati na potrebu stručnih institucija u Hrvatskoj da porade na stvaranju adekvatnih hrvatskih kovanica ako za to postoji potrebe. Jer tko može uvjeriti babu Francu da se „outsourcing“ baš mora tako zvati, a ne na pr. izdvajanje. Pojam „eksternalizacija“ bi možda bio na istovjetnoj razini kao i pojam koji treba prevesti, pa smo na istomu. Zašto „spin off“ ne nazvati odvajanjem, ili nekim drugim primjerenijim izrazom? Uostalom, nisu Amerikanci i Englezi stvarajući te pojmove uzeli ih iz nekoga drugog jezika, već iz njima matičnoga – engleskoga.
Kad je to naša baba Franca čula i prostudirala, postavila je pitanje da tko je tu lud, a komu noge smrde? Ostali smo, kao i inače, iznenađeni i pustili je da kaže što misli. I nama je naša baba lijepo objasnila da taj „outsourcing“ i „spin off“ postoje odavna, da funkcioniraju i da nikomu nije palo na pamet odjednom ih hohštaplerski tako nazvati. Bili smo zbunjeni, sve dok ona nije prosula primjere. – A ča je to kad ne pelješ sam knjige već i daš drugomu da ti i pelje, a? Ča ako gospe nejdu da kuću redidu nego dadu da to žene obavidu, a une samo platidu, a? El to staro koliko je i svit star, pitan ja tebe? Oš još? Ča je to ako sam ne prevažaš svoin kamijonon nešto pozoveš drugoga da ti to obavi i platiš mu? Ča je to kad imaš u kući rpu konpjuterov pa plaćaš nekomu da ti i popravlja, po njimi ugrađuje nekve programe, ča li? Eli to morda taj tvoj „autsorsing“? Gukni, da te čujen!
I doista, kad čovjek bolje porazmisli, bilo je tih djelatnosti i aktivnosti i dosada, amo što se nisu tako pomodno zvale „outsourcing“ ili „spin off“ ili kako drugačije. Sapienti sat! (da ostanemo u trendu pomodnosti, pa makar i one preživjele, starinske). Neki će reći da hrvatski jezik ne treba zatvarati, da jezik treba ostati otvoren za utjecaje drugih jezika. U pravu su, ali tu treba imati mjere. Kad se bude pisao autsorsing, a ne „outsourcing“, moći će se reći da je hrvatski jezik progutao tu tuđicu i posve je posvojio. A kad se to dogodi, taj pojam će doživljavati istu sudbinu kao i svaka druga hrvatska riječ. Jer svaku imenicu moramo deklinirati, svaki glagol konjugirati, sve to staviti u hrvatsku sintaksu, sve ako ne ćemo da dobijemo „pidgin-croatian“.
M. Kranjčević
PRINT