Imati ili nemati, pitanje je sad s blagim šekspirijanskim okusom kada su u pitanju nekretnine, bolje reći kuće ili stanovi. U hrvatskoj tradiciji je da ljudi vole imati „svoj krov nad glavom“, da se mukotrpno odvajalo od usta ne bi li se što sagradilo, da su se uzimali krediti ne bi li se uredila kuća ili stan, da se mnogo toga namrlo. Čak i kad je u pitanju bila vikendica, onaj tko je ljetovao, ljetovao je na paradajzu i slanini.
U onom sistemu kada je inflacija prašila kao luda, bilo je pametno ili poželjno novostečenu vrijednost pretopiti u nekretnine jer novcu je vrijednost rapidno padala. Doduše, bilo je i onih koji su dinare pretvarali u dolare ili marke, to je davalo neku sigurnost od pada vrijednosti domaće valute, nek' se nađe za crne dane. Iako se radilo o socijalizmu, gdje je privatno vlasništvo bilo nepoželjna kategorija, u ovome nekretninskome ta ideologija ga nije nagrizla, dapače, „radničku klasu“ se poticalo da ima nekretnine.
I došla su neka nova vremena, vele demokratična i kapitalistička, u kojima je imovina svetinja nad svetinjama, temelj toga sustava, kada se također žiteljima preporučalo da ulažu u nekretnine, da tako štede, ako su već nevični burzovnom mešetarenju, a najveći dio je doista nevješt tomu, da ne drže novac u valuti, ako nisu spremni uložiti u nekakve fondove ili kupovati državne obveznice, za što treba također imati znanja i afiniteta.
I na kraju konca, Hrvati postadoše, gledano usporedno s najrazvijenijom Europom najbogatiji kada su u pitanju nekretnine, kuće i stanovi. To je mnoge počelo zabrinjavati jer, eto, narušavamo prosjek beskućništva koji je moda u Europskoj uniji. To je i u domaćoj „stručnoj“ javnosti uzeto kao minus jer je radna snaga zbog toga slabo pokretljiva, veže se za jedan prostor, ne želi se seliti za poslom, kako je to u drugim zemljama.
Što to Hrvati svega imaju? Statistika kaže ovako: imaju 2,246.910 kuća ili stanova, od toga je trajno (stalno) nastanjeno 1,496.558 stambenih jedinica, privremeno je nastanjeno tek 342.349, napuštenih je stambenih jedinica 73.994, stanova za odmor i rekreaciju (vikendica i apartmana) ima 249.243, dok se turistima iznajmljuje 60.1000 stambenih jedinica. Tako kaže statistika. I u čemu je problem?
Problem je u najavljenom uvođenju poreza za (nedovoljno iskorištene) nekretnine, što prvenstveno cilja na kuće i stanove kao najvrjednije nekretnine, zemljište je tu u sekundarnoj ulozi. Jer ako se uvedu porezi na nekretnine, to će značajno opteretiti ionako siromašni kućni budžet prosječna Hrvata. A sjetimo se samo kako se politički lamentiralo kako pod udar ne će doći siromašni građani, već samo oni najbogatiji koji imaju „kule i vile“. Naravno da je to bila obična varka, „pričam ti priču“, da porezno opterećenje uvijek i u svakom društvu (i zemlji) snose prosječni (najbrojniji) žitelji.
No, kad je Hrvatska u pitanju i njene specifičnosti, uvođenje poreza na nekretnine bit će mnogo drastičnije nego u razvijenijim zemljama. Građani tih zemalja su „u prednosti“ jer nemaju nekretnina (stanuju u iznajmljenim stanovima) pa porez ne moraju plaćati. Dok u Hrvatskoj ima više kuća i stanova nego obitelji. A kakva je to nekretninska imovina? Dobrim dijelom su to naslijeđene stare (roditeljske) kuće, to su i brojne mukom sagrađene vikendice. U sadašnjem stanju problem ih je uzdržavati, a kamoli na njih još plaćati porez. Da bi se porez izbjegao predstoji prodaja te imovine ili ih srušiti, prenamijeniti ih. Komu ih prodati? Trenutno nikomu, potražnja za nekretninama je silno pala, a ljudi još uvije drže cijene (prodaju po onoliko koliko im novca treba, a ne za koliko mogu prodati). Uvođenjem poreza enormno će se povećati ponuda, što će još više rušiti cijene, odnosno ne će se imati komu što prodati.
Na kraju se postavlja pitanje hoće li onda (bogati) stranci tu uskočiti i budzašto pokupovati roditeljska i druga imanja? Moglo bi biti, no dobri poznavatelji poslovanja s nekretninama ne misle tako za većinu Hrvatske, izuzetak je usko priobalje i Zagreb s okolicom. Područja poput Slavonije, Gacke, Like, Krbave ili dalmatinske Zagore mogu biti bez veće brige. Ili će imati veću brigu jer se ne će moći riješiti nekretnina, a država će godišnje tražiti svoje.
I na kraju se doista postavlja početno pitanje: imati ili nemati, pitanje je sad? Ispada da što manje imaš da je to bolje. Nelogično i glupo, ali što je to u Hrvatskoj logično?
M. Kranjčević
PRINT