OTOČAC – Nezadovoljstvo hrvatskim pravosuđem postalo je kod Hrvata notorna činjenica. Sporova je mnogo, procesi (pre)dugo traju, postupci su skupi, nema pravde, i sve tako redom. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Tko je tomu kriv i može li se ta treća vlast kako popraviti?
Nije ovo pitanje rezervirano samo za Hrvatsku, koliko god se divimo uređenima zapadnim zemljama, gdje je pravosuđe navodno mnogo učinkovitije, ni tamo nisu zadovoljni s prethodno iznesenima konstatacijama. Na razini Europske unije konstatirano je da poduzetnici, ništa manje u tome ne zaostaju ni građani, svoje sporove žele riješiti upravo pred sudovima, kao da je to jedino mjesto rješavanja njihovih problema. Uvijek se negdje pri kraju kakva ugovora napiše članak u kojemu se ugovara mjesna nadležnost toga i toga suda, trebalo to u ugovoru stajati ili ne trebalo. Ta fraza pretočena u članak ugovora redovito funkcionira i u Europi. Naravno da se onda enormno povećava broj sporova, da su sudovi zatrpani novim predmetima, da sve jako košta i da to rađa nezadovoljstvo i stvara lošu percepciju cijelog pravosuđa. Naravno da se subjekti parničenja pri tome ni malo ne osjećaju odgovornim za taj rastući problem.
Nedavno je Europa izradila projekt pod nazivom Go To Mediation, nositelj tog projekta je Eurochambers, europska asocijacija gospodarskih komora, pa i Hrvatske gospodarske komore. Zadatak je da se intenzivnije promoviraju postupci mirenja, kao jednoga od jednostavnijih, brzih i jeftinijih postupaka od onih sudskih. Zamijećeno je na europskoj razini da je informiranost o postupcima mirenja zanemariva, gotovo pa nepoznata, premda će se u mnogim (i hrvatskim) ugovorima naći i ovakav tekst: „ugovorne strane će nastojati sve sporove riješiti mirnim putem, u protivnom ugovara se nadležnost … suda“. No kada dođe do prijepora, rijetko tko se sjeti ovoga dijela ugovora („mirnim putem“), već se odmah posiže za sudom.
A što je mirenje? Mirenje je alternativni način rješavanja sporova. Njime se ništa ne gubi, on je dragovoljan, to je neformalan postupak (za razliku od sudskoga). Stranke u postupku mirenja izmiritelj nastoji dovesti do obostrano prihvatljiva rješenja. Stane u postupku mirenja nemaju što izgubiti, pristajanjem na ovaj postupak ne isključuju sudski postupak, ako baš žele. Nitko ne može u postupku mirenja nametnuti komu bilo kakvo rješenje.
Upravo iz ovih razloga Eurochambers je uputila Europskoj komisiji prijedlog na razmatranje. Studija Europskog parlamenta je već početkom ove godine pokazala kolike bi se uštede postigle postupcima mirenja. Pedantni Europljani su izračunali da ako bi se uvelo obvezno mirenje, koje bi moralo prethoditi sudskom postupku, uštedjelo bi se od 14 do 40 milijarda eura samo u potrošačkim sporovima, dok bi to sudovima uštedjelo osam milijuna godina rada. U svom prijedlogu Eurochambers je konstatirao da su nacionalna zakonodavstva pojedinih država članica različita, da tu praksu treba donekle ujednačiti, odnosno da treba intenzivnije stranke poticati da se odluče za postupak mirenja. Naravno da se tu odmah vide „opipljive“ stimulacije, poput javnih subvencija za pravnu pomoć, raznih fiskalnih poticaja ili povrata troškova postupka. Također se predlaže da se uvedu kazne za one stane koje prethodno ne pristupe postupku mirenja.
Naravno, da bi sve ovo zaživjelo, potrebno je mnogo toga učiniti. Prije svega potrebno je pripremiti dio pravosudnog aparata za ovaj postupak, sve dotle da se predviđa uvođenje posebnih kolegija na pravnim fakultetima za postupke mirenja. Također se predlaže da se sudcima da pravo da stranke prije spora obvezno upute u postupak mirenja, a tek ako mirenje ne uspije da započne parnični postupak.
Zamijećeno je također da i vlasti rijetko kada koriste mirenje kao alternativni način rješavanja sporova. Nije rijedak slučaj da se u slučajevima kada je država stanka u postupku koriste sva moguća pravna sredstva, što koincidira s „obijesnim parničenjem“, dok upravo ta ista država poziva svoje građane da čim manje opterećuju sudove svojim postupcima. Dvostruka su to mjerila, samim tim neuvjerljiva, a upravo od države, odnosno vlasti, treba sve i započeti.
Očito će se nešto morati mijenjati, ponajprije u „staroj“ Europi, a onda valjda i u Hrvatskoj. Trebat će za to ipak vremena dok se ne promijene stečene navike sudovanja za sve i svašta.
M. Kranjčević
PRINT