OTOČAC – Sve se smirili, ili se čini da se smirilo, hrvatska nogometna reprezentacija je vraćena kući, za nju je svjetsko nogometno prvenstvo završeno. Čini se da je nekima zbog toga srce na mjestu. Ali, za svaki slučaj, krenulo se na vrijeme optuživati ako ne već reprezentaciju, a onda hrvatske „rasističke“ navijače, koji nas opet, eto, sramote i u samomu dalekom Brazilu, „smradovi jedni“. Jer u brojnima medijima treperile su optužbe: „FIFA-u je na to upozorila FARE organizacija, koja je "primijetila" da su na toj utakmici naši navijači navodno raširili zastavu s ustaškim grbom“; „Kako piše BBC, hrvatski navijači su pod istragom FIFA-e zbog homofobnih i antisemitističkih transparenata na utakmici protiv Brazila. FIFA-u je na to upozorila FARE organizacija, koja je "primijetila" da su na toj utakmici naši navijači navodno raširili zastavu s ustaškim grbom“; Fifa istražuje hrvatske navijače zbog homofobnih i antisemitističkih transparenata na utakmici protiv Brazila. Fifu je na postupke hrvatskih navijača upozorila Fare organizacija koja je primijetila kako su na utakmici odigranoj u četvrtak navijači raširili zastavu s ustaškim grbom, piše BBC“; „Navodno je na utakmici protiv Brazila primijećena hrvatska zastava s ustaškim znakovljem, i to je FARE primijetio“, „Organizacija FARE upozorila je FIFA-u na zastavu s ustaškim grbom koju su uočili na utakmici u Sao Paulu, a navodno je "u igri" i onaj zloglasni poklič "Za dom spremni" koji je Josipu Šimuniću priskrbio zabranu igranja i dolaska u Brazil“; i sve tako redom. (Zanimljiva je i upozoravajuća pojava istovjetnih reakcija brojnih bošnjačkih portala!). Sve je „navodno“, ali koga za to briga? Tek je na pokojem portalu, koji gaji makar i mrvicu novinarske objektivnosti, objavljeno: „Zasad ne postoji fotografija na kojoj se tako nešto vidi, te je pitanje jesu li ti navodi FARE organizacije točni“.
Jer zamislite tu FIFU ili FARE, kako oni svašta znaju. Znaju oni što je to nacionalističko, šovinističko ili antisemitsko po cijelom svijetu. Neki krajnje upućeni ljudi, svaka čast. Pred njima se prosječno obrazovani čovjek mora osjećati djetinje posramljeno, u svojoj neukosti, osim možda naše babe France koju nije sramota ne znati. Kako opravdati to da na pr. hrvatski građanin ne zna što je to nacionalističko u jednom Urugvaju, ili Alžiru, Obali Bjelokosti ili možda Nizozemskoj? Teško je to za „opravdati“, a oni u FIFI i FARE to i te kako dobro znaju. Kako oni znaju što je to ustaški grb, i kako izgleda, ako to ni prosječni hrvatski građanin ne zna pa mu konstantno podvaljuju rog pod svijeću? Kako oni znaju koji su to antisemitski uzvici na hrvatskomu jeziku, ako hrvatski ni beknuti ne znaju? Kako, pitat ćete se? Lako, njima, po tom pitanju prosječnima neznalicama, pomažu domaći sufleri. Sjetite se samo „riječkih antifašista“ i do sada učinjenoga s Josipom Šimunićem. Jesu li i ovdje pokušali odraditi povjeren im zadatak?
Zanimljiva je ovo pojava optuživanja, bez obzira imalo to osnova ili ne imalo, bitno je optužiti. A kad se optuži, pa već će se nešto naći, makar bilo i „navodno“. A kad je „navodno“ kao da je i stvarno, pretpostavka poprima snagu činjenice, a s činjenicama se ne može lako ratovati.
Pa ako se pođe i od pretpostavke da je raširena „ustaška zastava“, što to znači? Kakva je to zastava bila? Je li to doista ustaška zastava, ona na kojoj se iznad hrvatskoga povijesnoga grba nalazi viticom uokvireno slovo U? Ili je to zastava koja na sebi ima povijesni hrvatski grb koji započinje prvim bijelim poljem? To su doista prava pitanja, koja bez točne determinacije ne mogu dati niti valjana odgovora. Koliko god to pljuvačima prema svemu hrvatskomu ne odgovaralo, ustaška zastava ne može, i ne smije biti ona koja na sebi ima hrvatski povijesni grb pa ma s kojim poljem počinjala, bijelim ili crvenim. Jer, i jedan i drugi grb nisu ustaški, nit su bili nit su ostali, to je jednostavno hrvatski povijesni grb. Također ni zastava bez toga „U“ ne može nikako biti „ustaška zastava“, i kvit! Pristajanje na ovu novovjeku definiciju „ustaškoga grba“ je podvala koja se počela pojavljivati prije nekih desetak do petnaest godina iz lijevoga političkog spektra, od t. zv. antifašista, kojim je sve mrsko što imalo vuče na hrvatsku (povijesnu) tradiciju. O tome „problematičnomu grbu“ smo već ranije opširno pisali u jednom članku. Jer, ako se prešutno pristane da je povijesni hrvatski grb s prvim početnim bijelim poljem ustaški, onda smo kao nacija debelo popustili pred onima koji Hrvatima nameću krivicu kako se sjete i kad se sjete, a u interesima posve protivnima hrvatskim .
Ali, da se na tribinama u Brazilu pojavila i prava ustaška zastava, što tada? Tko je tu zastavu razvio? Odakle su stigli ti nepristojni navijači? Što ako su stigli iz jedne demokratske Amerike, Kanade možda, ili iz Australije, iz Argentine ili samog Brazila? Svuda tamo ima hrvatskih iseljenika, koji takvim zastavama (još uvijek) slobodno mašu onako kada im se i kako im se hoće. Je li i zbog takvih moraju odgovarati domeći navijači, moraju li i zbog takvih biti oduzimani bodovi hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji? Moli se odgovor!
Ili, ima još jedna mogućnost, a ta je da se netko prošverca namjerno s takvom zastavom, a da uopće ne pripada hrvatskima navijačima, već onima kojima je u cilju pošto-poto pokazati tu ustašku zastavu i prokazati hrvatske navijače. Što onda? Neki će reći da su ovo odreda općenite pretpostavke i izmišljanje razloga, može se reći, ali što je to drugačije od onoga osuđujućega, prozivačkoga „navodno“? U čemu je razlika?
Čini se da lijevi politički spektar, bolje rečeno onaj koji se nikako ne miri s raspadom bivše države, s nestankom „bratstva i jedinstva“, s nestankom „ravnopravnosti naroda i narodnosti“ sve teže podnosi hrvatski nacionalni zanos, koji u nemjerljivima količinama izbija upravo na športskima manifestacijama. Možda ga se uspijeva suzbijati na drugim razinama društva, prikazati nazadnim, retrogradnim, pretvarati ga u nacionalizam, odnosno šovinizam, prijetiti se, optuživati i procesuirati, i zadovoljno trljati ruke kako se i u samostalnoj (sic!) hrvatskoj državi s uspjehom postupno gasi sve nacionalno, ali športske manifestacije takve konstrukte ruše poput kule od karata.
Hrvatski nacionalni ponos i zanos nije ugašen, možda pritajen, zapretan, ali ne i ugašen. I zato se trude s njim konačno obračunati, a etiketiranje je za to dušu dalo. Evo pamfleta koji se nedavno pojavio u jednomu „hrvatskom“ tjedniku, a koji do kosti ogoljeno prikazuje tu netrpeljivost:
„Tako je nastao mitski „kult reprezentacije“, na kojemu nam do danas tako zavide svi susjedi na čelu sa Srbima, iako teško da je u posljednjih petnaest godina bilo veće nogometne prevare i laži hrvatskog kulta reprezentacije. (…) Lažan je ponos na jeftinim kineskim majicama sa šahovnicama, mačevima i orlovima, lažan je nacionalni domoljubni trans generiran tupavim navijačkim rekvizitima za 19,99 kuna, lažne su imbecilne navijačke pjesme kojima nas svake dvije godine maltretira estradna zločinačka organizacija, lažni su na tribinama transparenti za Vukovar, cjelokupno tako projektirano i konstruirano domoljublje navijača što se „za dom spremni“ inate sa svijetom bolno je lažno, kao što je, najzad, lažno i domoljublje igrača na terenu: lažne su njihove patriotske tetovaže, lažan je njihov ponos nakon pobjede, lažno je njihovo ponizno pokajanje nakon poraza, i Thompson u svlačionici je laž, i biskupov blagoslov prije svakog prvenstva, i Gospa Međugorska na pripremama, sve je to jedna divovska, čudovišna laž.“.
Autoru ovog teksta mora se odati priznanje u krajnje koncentriranom tekstu, s tako malo rečenica uspio je zbiti svu svoju netrpeljivost prema svemu hrvatskomu. Smjelost je to i neopisiva drskost u tu priču uklopiti i Thompsona (taj trn u oku), i biskupe (ni slučajno njih preskočiti), i Gospu (antisrpski Vatikan), i Vukovar (srpski grad), dakle sve ono što domoljubnim Hrvatima nešto znači, što vole, cijene i poštuju. Za razliku od toga istom autoru, ili autorima, nimalo nije smetalo kad je u Beogradu na košarkaškoj utakmici paljena hrvatska zastava. Nisu od sebe glasa pustili kada je u Bosni nedavno spaljena također hrvatska zastava. Šute. Uostalom, zašto bi ih smetalo kada hrvatski sudovi presuđuju da je paljene i deranje hrvatske zastave „umjetnički performans“. Što bi ovo citirano pero, rođeno u Splitu, a kojega po prebivalištu i slobodnu izboru grije „beogradsko sunce“ učinilo da tko u Hrvatskoj javno spali srbijansku državnu zastavu? Bi li ciknulo kao ranjena ljutica ili bi i to bio „performans“?
Naravno da s ovakvima ne treba voditi rasprave, bilo bi to uzaludan trud jer kućni odgoj i dobiveni svjetonazor određuju svaku jedinku, ali valja se boriti protiv stvaranja svakog odiozuma prema svemu hrvatskomu i boriti se za one nacionalne vrijednosti koje se poštuju u svakoj uljuđenoj državi. Hrvatski navijači nam to (za sada) garantiraju.
M. Kranjčević
PRINT