OTOČAC – Navršila se godišnjica ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Važna stvar – rekoše neki krajnje ozbiljno, važna stvar – rekoše neki krajnje neozbiljno. A to hrvatsku populaciju zbunjuje, što o tome misliti, što zaključiti. Jedni se pitaju što je Hrvatska dobila ulaskom u EU, drugi se pitaju koliko je Hrvatska izgubila ulaskom u EU, je li čaša dopola puna ili je dopola prazna. Na to vječno „filozofsko“ pitanje nije nimalo lako odgovoriti.
Oni koji smatraju da je Hrvatska profitirala ulaskom u EU spominju nekoliko stvari – nestalo je granice (doduše, ne i šengenske) pa se lakše putuje. – E, i dosadaj san putovala širon svita kudaj su me noge nosile. Putovala san do Brinja, kaj put do Senja, a bila san i dvaput u svomu žitku u Zagrebu – ubacuje se naša baba Franca. Po tomu ispada da njoj ama baš ništa ne znači ta granica, koje više nema i na kojoj se ne treba bojati ako se što vrijedno prenosi. – E ča će mi sadaj ta granica kad neman novac? Dok je moj pokojni Mila bil živ, Bog ga pomiluj, da unda ni' bilo granice, e to bi se pitalo. Ajme stra' kad je u Taliju išal po kosilicu, kadi dinare sakrit da ti na carini ne ćapidu. Mećala san mu ne crljene u čerape, a ne s Titon, da prostite, u gaće. I tako je nekako prešal carinu i kupil kosilicu.
Drugi ističu da konstantno pada rooming, i da će još padati pa će komunikacija sa svijetom biti jeftinija. A komunicirati treba. Opet se ubacuje baba Franca: - Eeee, da mi toga ni' ja ne znan ča bi? Eli, taj ruming. Saću ja sa svojon konšijon Zoron trličat na telefonu svaki dan, ne moramo edna k drugoj ni dolazit, ušparamo kavu, eli.
Treći ističu da nam na raspolaganju stoje ogromna sredstva iz kojekakvih fondova, samo treba posegnuti za njima i oploditi ih. – Vidi vako, da tebi tvoja baba Franca kaže, to ti je na primer … to ti je na primer … to ti je na primer vako: pred tvojon kućon je veeeeeliki stup, viši od telegrafa, i na vrv stupa visi pršut. Eto, imaš pršuta, kad god oš moreš ga zet. - A gdje su ljestve, pitamo mi? – Nema škal, snajdi se. Al ne moreš reć da pršute nemaš.
Četvrti ističu da se širom vrata otvaraju školovanju studenata diljem Europe, upravo po Bolonji. – Aha, moja konšija Mica baš smira maloga poslat u Švecku, završil je tote trgovačku pa da dobije taj vratarnji papir od falkuteta. Samo je muči kako će mu do tamo prte slat da dite ne bude gladno, daleko to. Jadna žena!
Obeshrabreni, zamolili smo babu Francu da ona da svoje mišljenje o Europskoj uniji i Hrvatskoj. – Rvacka ostala bez jaj! Rvacka ostala bez jaj! – uplahireno, revoltirano, razdraženo i razgnjevljeno baca baba rubac s glave i gazi ga nogom. – El to nami trebalo, a, pitan te ja? Rvacka nema jaja! Rvacka više nema jaja! – gotovo pa da zapomaže i čupa kosu.
Bili smo posve zbunjeni. Što to baba govori? O kakvim jajima je riječ? Je li riječ o pravim kokošjim jajima, ili…? Jer s babom Francom se nikada ne zna. Zato smo je zamolili da nam pojasni.
-Vidi tebe. O rvackin jajima ti divanin, nema više rvacki jaj. Ča je bilo, bilo je. Pa kadi ja jadna sama mogu sa svoi deset kokic nanest tolika jaja? A još mi lisica kakovoga peteja odnesla, meso od nje otpadalo …
Onda smo shvatili da baba Franca doista misli na problem kokošiju nesilica koje moraju imati europske kaveze, ne one naše, kako je to do sada bilo. Pa svatko onaj tko se bavi proizvodnjom jaja mora se do kraja godine prilagoditi tomu i nabaviti te kaveze (u EU, naravno), misli li prodavati tako proizvedena jaja. Inače jaja ne će biti i morat će se uvoziti ona proizvedena u europskim kavezima.
Opet, možda se baba Franca izražava krajnje metaforično. Tko će to znati.
Kako bilo da bilo, nije dobro.
M. Kranjčević
PRINT