Povijest ovoga grada seže u daleku prošlost, a pod imenom Senia nalazimo ga kod gotovo svih antičkih pisaca, koji su u svojim djelima opisivali istočnu obalu Jadrana. Senia je predrimsko naselje nastalo iz predilirske i ilirske naseobine, a u antičko doba oblikuje se i razvija na prostoru današnjega grada Senja. Iz rimskog naziva Senia za grad i luku nastalo je hrvatsko ime Senj. U povijesnim izvorima, posebice srednjovjekovnim, grad Senj spominje se pod različitim imenima: Sena, Senia, Segnia, Signia, Scen, Segna, Zennya i Zengg.
Antički pisci, Ptolomej i Plinije Stariji spominju Seniju, kao važnu luku i trgovački grad. U vrijeme pohoda Oktavijana Augusta na buntovne Japode u unutrašnjost, Senj je bio polazišna točka u tim osvajačkim pohodima.
Na Peutingerovoj karti Senia je obilježena i ucrtana kao važna luka (port) na izlazu rimskih cesta od Akvileje preko Vratnika, koje su jednim smjerom vodile u pravcu Sisciae (Sisak), a drugim smjerom u pravcu Jadere (Zadar) i Salonae (Solin).
Rimska Senia za vrijeme Augusta dobiva rimsko građansko pravo, postaje municipij i pripada tribusu Sergia. Grad u to vrijeme ima gradsko vijeće kojeg su činili decurioni, edili i dumviri. Važnost rimske Senie vidi se i u postojanju carinskoga ureda ili carinske postaje za Ilirik (publicum portorium Illyrici) na prijevoju Vratnik. Kao pomorski i trgovački grad, Senia je imala sve osobine rimskoga grada s forumom, hramovima, gradskom kurijom i drugim javnim zgradama.
Za vrijeme Seobe naroda i provale barbara grad je, po svoj prilici, bio opljačkan i spaljen. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. Senj zauzimaju Zapadni Goti, pa nakon toga Bizant i Avari, a zajedno s Avarima u 6. st. naseljavaju ga Hrvati, koji na razvalinama rimske Senije podižu novi srednjovjekovni grad pod imenom Senj.
Ovaj dio povijesti od 6. do 10. st. malo je poznat, gotovo da nema nikakvih arheoloških i povijesnih izvora, ali se zasigurno može reći da je Senj bio čas pod Francima, čas pod Bizantom, sve do 9. st., kada su Hrvati utemeljili svoju državnu zajednicu, Dalmatinsku i Posavsku Hrvatsku s domaćim knezovima, a od 925. s kraljevima na čelu države.
U vrijeme hrvatskih narodnih vladara grad pripada Gackoj županiji. Bio je sjedište Senjske župe, a od 12. st. i Biskupije. Biskupija obuhvaća župe Senj, Vinodol, Gacku i Bužin. Od godine 1105. slobodnom voljom priključuje se Senj hrvatsko-ugarskom kralju Kolomanu i kao organizirana općina ulazi u sastav Ugarsko - hrvatskog Kraljevstva. Ugarsko-hrvatski kralj Bela III. godine 1180. daruje grad Senj templarima. Arapski geograf i liječnik Al Idrizi, koji je oko 1153. proputovao cijelu obalu Jadrana, u svom putopisu opisuje Senj kao " lijep i bogat grad, čiji su stanovnici Slaveni ".
Osnivanjem biskupije Senj postaje kulturno i duhovno središte cijeloga kraja. Godine 1248. papa Inocent IV. daje povlasticu senjskom biskupu Filipu i daje mu pravo da službu Božju može obavljati glagoljicom i staroslavenskim jezikom, gdjegod postoji takav običaj. Senjska glagoljska ploča iz 11. st., znakovit je dokaz da je hrvatska glagoljska pismenost i književnost cvala već u 11. i 12. st. na ovim prostorima.
Poslije odlaska templara iz Senja 1269. sve više jačaju krčki knezovi koji će kasnije biti nazvani Frankopani pa narod grada Senja, suci i viječnici 20. rujna 1271. izabiru krčkog kneza Vida za "vječitog upravitelja i potestata". Senj pod krčkim knezovima Frankopanima dobiva 1388. i Statut kojim su bile osigurane povlastice plemićima. Frankopani blizu 200 godina ostaju gospodari Senja, a njihovo doba nazvano je "zlatnim dobom senjske trgovine i pomorstva". Za vrijeme njihove vladavine Senj je uznapredovao i u gospodarskom i u kulturnom pogledu. Frankopani su ostavili dubok trag u Senju, posebice u graditeljskoj djelatnosti, a neosporan je bio njihov utjecaj i na razvoj duhovnog i kulturnog života u gradu.
Godine 1469. ugarski kralj Matijaš Korvin, bojeći se Venecije, zauzima grad i istjeruje Frankopane. Senj postaje sjedište kapetanije, a kralj Matijaš Korvin potvrđuje stare gradske povlastice i proglašava Senj slobodnim kraljevskim gradom. Svega 46 godina nakon Gutenbergova izuma u gradu je osnovana prva tiskara u Hrvatskoj, u kojoj je 1494. tiskan na glagoljici i staroslavenskim jezikom "Senjski misal", kao prva tiskana knjiga u Hrvatskoj. Glagoljska tiskara djelovala je u Senju od 1494. do 1508. godine, kada se preseljava u Rijeku.
Nakon bitke na Mohaču 1526., kada nastaje borba za prijestolje, Senjani pristaju uz habsburškog kralja Ferdinanda I., koji je na Saboru u Cetinu 1527. bio izabran za hrvatsko - ugarskog kralja.
U grad oko 1530. godine sve više počinju dolaziti bjegunci s teritorija kojima su zavladali Turci, a nazvani su uskoci. Posebice mnogo uskoka dolazi nakon pada Klisa pod Turke 1537. Uskoci punih 80 godina postaju značajan čimbenik u borbi protiv Turaka, koji su bili prirodni neprijatelji, ali i u borbi protiv Mlečana koji su bili gospodari mora. Madridskim mirom 1617. završeno je uskočko vrijeme, a uskoci su morali napustiti Senj i raseliti se u unutrašnjost pa u grad dolazi stalna njemačka vojna posada.
Od godine 1578 područje grada i okolice naziva se Primorska krajina. Kapetani su uglavnom bili stranci, koji su često gazili osnovna prava senjskih građana. Kapetanija je konačno i ukinuta 1746. godine nakon punih 277 godina svoga djelovanja.
Kralj Ferdinand III. godine 1652 potvrđuje Senju status "kraljevskg slobodnog grada" s municipalnom upravom i patricijatom. Za vrijeme Marije Terezije i njezinog sina Josipa II. grad Senj sve više postaje civilni grad, a ne samo vojnički. Postaje važna izvozna luka na Jadranu, a posebice nakon izgradnje ceste od Karlovca do Senja i iz Senja do Rijeke. Pomorski promet postaje življi i sve više brodova pristaje u luci Senj. Marija Terezija 1752. Senj uključuje u tzv."Austrijsko primorje", a 1776. ponovo ga vraća u okrilje Vojne krajine. U doba francuske uprave od 1809. do 1813. Senj postaje sjedište trećeg distrikta ili trećeg okružja u sastavu Napoleonove Ilirije, a 1813. ponovno se vraća pod austrougarsku vlast.
Godine 1871. Senj je uključen u civilnu Hrvatsku i time je došao pod suverenitet Hrvatskoga sabora i ingerencije hrvatskoga bana pa se prekidaju veze s Vojnom krajinom i vraća se banskoj Hrvatskoj.
Izgradnjom pruge Zagreb - Rijeka zaobilazi se Senj pa dolazi do gospodarskog propadanja. Time je zadan težak udarac senjskoj trgovini jer se sav promet koji je išao preko Senja usmjerava prema Rijeci. S propašću Austro - Ugarske i stvaranjem Kraljevine SHS godine 1918. Senj je ponovno na margini i u svakom pogledu grad stagnira. Mnogi žitelji u potrazi za boljim uvjetima života odlaze u druge krajeve, posebice u prekomorske zemlje.
Raspadom bivše Jugoslavije i stvaranjem samostalne i neovisne države Hrvatske konačno je ispunjen stoljetni san svih Hrvata, koji su uvijek težili za stvaranjem svoje samostalne države.U samostalnoj hrvatskoj državi nastavit će se svekolik gospodarski i kulturni razvitak ovoga drevnoga grada koji svakako zauzima značajno mjesto u povijesti i kulturi hrvatskoga naroda.
Dobivanjem statusa grada 1993. stvaraju se mogućnosti za nesmetan gospodarski boljitak grada Senja u svakom pogledu.
Stoljećima, dakle, živi ovaj grad uskoka, bure i glagoljice i kolijevka hrvatskoga tiskarstva. Iznikao je na kamenu i sagrađen je od kamena, ovdje saxa loquuntur o tim prohujalim vremenima. Senj pamti Ilire, Rimljane, Bizant, Franke, hrvatske narodne vladare, Austriju, Mađare i Francuze. Za Senj se bore templari, Frankopani, Mlečani i hrvatsko - ugarski kraljevi. Dugo je bio vojnički grad gdje se vojničko umijeće dosta cijenilo, a senjski uskoci bili su čvrst bedem koji je branio ove stoljetne hrvatske prostore.
Enver Ljubović, prof.
PRINT