OTOČAC – Da je u medijima vrijeme „kiselih krastavaca“ (kako se zove suša u vijestima, pa se zato medijski prostor puni kojekakvim tricama i kučinama), ipak je malo prerano, ta tek je početak srpnja, oni koji rade još uvijek rade, masovno korištenje godišnjih odmora nije još započelo. Zato začuđuju naslovi koji su se kao po naredbi javili u većini tiskanih i elektroničkih medija o tome kako Hrvatska – izumire.
Doista, raspisala se vodeća (i ona malo manje vodeća) pera domaćeg novinarstva kako je u Hrvatskoj lani umrlo 10. 447 ljudi više nego što ih je rođeno. Čak je dana i prispodoba da je to grad veličine Knina (zašto baš Knina?) koji je nestao u samo 365 dana. Kod nekih su dodane i tabele s pokazateljima od nekoliko godina pa do nekoliko zadnjih popisa. I svi se kao tome čude, pitaju se što nas je to snašlo, odakle toliki pad nataliteta, odakle toliko starog žiteljstva i sve tako redom. Pitanja su na mjestu, samo su kasno postavljena.
Mnogi će se sjetiti (a mnogi i naježiti) ako spomenemo don Antu Bakovića, poznatog promicatelja hrvatskog nataliteta i velikog borca protiv „kulture smrti“, kako se eufemistički naziva prekid trudnoće. Neki se mogu sjetiti i njegova lista Narod, s kojim se izrugivao tko god je htio i kada je htio. Don Baković je tima istima medijima bio eklatantan primjerak (katoličkog) konzervativca, čovjeka nekih davno prohujalih vremena, čovjeka izgubljena u vremenu i prostoru koji tamo, eto, nešto trabunja oko populacijske politike i rađanja. Da stvar bude bolja, Katolička crkva je, valjda pod medijskim pritiskom, zabranila distribuiranje lista Narod u svim crkvama, barem je tako bilo sa Zagrebačkom nadbiskupijom. Tako proizlazi da je i Crkva protiv don Bakovića, mu davši tako do znanja da su svi njegovi napori osviještenja da je proaktivna populacijska politika conditio sine qua non opstanka Hrvatske i hrvatskoga naroda – nepoželjna. Na kraju je don Ante, što zbog starosti, što zbog ojađenosti, a ponajprije zbog manjka novca za njegovu tiskovinu odustao od Naroda. On će barem ostati čist pred sobom i pred samim Bogom, a ostali neka preispituju svoju savjest.
Treba li se čuditi što su trendovi u depopulaciji Hrvatske negativni? Ma ni najmanje! Što se sijalo, to se i žanje, mogli bismo lakonski i mudro zaključiti. Jer nakon tolikih relativiziranja obitelji kao izvora svakog žiteljstva, nakon što je obitelj gotovo proglašena „zločinačkom organizacijom“, nezdravom za odgoj djeteta, nakon tih svih harangi o silnim zlostavljanjima u obitelji i (seksualnom) zlostavljanju djece u obitelji (čega ima, ali što ipak, hvala Bogu, marginalna pojava u većini hrvatskih obitelji), čovjek se mora upitati što će mu obitelj, zašto u tome nečemu što je tako gnjusno i odvratno sudjelovati? Postavljena je teza da obitelj krivo odgaja djecu, da je krivo usmjerava. Pa tko je tisućama godina odgajao djecu ako ne ta ista obitelj? Takve sulude teze modernih „znanstvenika“ rađaju pitanja tipa „tko je tu lud?“ i o kakvoj se to (pseudo)znanosti radi?
Sama institucija braka je do krajnjih granica relativizirana, brak se napadno proglašava preživjelim reliktom ljudske uljudbe, nepotrebnom formom, besmislenom institucijom. U medijima se promiču „divlji brakovi“, kako se to u narodu kolokvijalno naziva, ističu se kao uzor. Gotovo pa nigdje ne ćete naći promicanje institucionaliziranih brakova, ako se ponegdje i pojave, onda su to brakovi s brojnom djecom, što se svodi na puku bizarnu priču tipa „vidi budala koliku su djecu porodili“. Obitelji s brojnom djecom su izložene poruzi, čak prijeziru, potiho se izruguje Crkva i njeni biskupi koji krste sedmo, osmo, deseto ili koje li već dijete. To je vijest tipa šišmiša s ljubičastim ušima. A ipak, htjeli to priznati ili ne, brak je još uvijek kolijevka u kojoj se rađa najveći broj djece. Djece rođene izvan braka je neusporedivo manje i to ne može biti poluga koja će gurnuti ustranu stijenu nazvanu depopulacija. Razvod braka je toliko postao „in“ i pomodan, da je gotovo bezobrazno dugo o(p)stati u braku, valja se razvesti, valja se uklopiti u svjetske trendove, što li. Pjevač ili pjevačica, glumac ili glumica, koji imaju dugotrajan brak, su već vijest sami po sebi, gotovo pa da su na rubu medijskog sažaljenja, kojima treba pomoć, kojima treba savjet kako da se razvedu. Ma što su čekali do sada? Likuje se kako je lanjske godine u Hrvatskoj bilo toliko razvoda braka kao nikada. A broj sklopljenih brakova je također manji, kao nikada. Čak su osnovane cijele institucije koje trebaju olakšati razvod braka, napravljeni su i cijeli programi. Sam brak je krajnje relativiziran i pokušajem ukrcavanja u taj pojam onoga što to u svojoj biti nije. U Hrvatskoj je morao biti proveden i referendum o braku, naravno napadnut sa svih strana, najglasniji napadi su potekli od neoliberalne (manjinske) struje koja nastoji nametnuti mišljenje svima, koja želi „preodgojiti“ (konzervativnu) većinu.
O samom pobačaju da se i ne govori. Želi ga se instalirati u popis ljudskih prava, gotovo pa da se želi kazati kako je još u vrijeme Francuske revolucije, te „majke“ svih revolucija, to pravo slobode upisano. Uzalud medicinske tvrdnje da je indicirani pobačaj medicinsko zlo, u svojoj biti problematičan, opasan, proklamiranje pobačaja kao kontracepcijskog sredstva je poprimilo tolike razmjere da je to strahovito. U tome nema mjere, tomu nema kraja, čak su se na Međumrežju pojavili snimci samog pobačaja s likovanjem žene koja je to učinila, puna ponosa. U nekima zapadnim zemljama se pobačaj proklamira u školskom sustavu kao posve prirodna stvar, kao nešto čega se ne treba nimalo bojati, a kamoli stidjeti. U Hrvatskoj to nije doseglo te razine, ali tendencije kreću prema tomu. Novoga hrvatskog ministra obrazovanja se na prvu napalo što je postavio pitanje spada li „dragovoljno uzimanje spola“ (kao da se to može uzeti kako komu volja) u zdravstveni odgoj, ili je to ipak svjetonazorski pogled. Čovjek je u pravu, to je pitanje svjetonazora, zdravlje s tim nema ama baš nikakve veze. Ili bauljanje s t. zv. građanskim odgojem u kojega se ukrcava sve i svašta, ponajprije svjetonazorski stavovi jedne opcije, naravno neoliberalne.
I sada na kraju pitanje kako i zašto Hrvatska izumire? Izumire li i„stara Europa“? Navodno da je u Europskoj uniji zaustavljen trend izumiranja žiteljstva, no ne u svim zemljama. Hrvatska se nalazi među 12 zemalja koje nisu riješile taj gorući problem.
Postavlja se pitanje otkuda odjednom tolika žal za depopulacijom Hrvatske, odakle odjednom tolika briga onih koji su sve činili da se to dogodi? Doista zbunjujuće pitanje, na koje nije u prvi mah lako odgovoriti. A odgovor je relativno jednostavan, depopulacija Hrvatske je počela ugrožavati njihove interese. Populacijski nos nije ostao tik iznad vode, u čemu se nastojalo godinama i desetljećima, nos je dospio ispod vode i slijedi – gušenje. A to ugrožava interese neoliberala jer naseljavanjem nekoga drugog žiteljstva u Hrvatsku je samo po sebi problematično. Takvi doseljenici su iz drugih kultura, već samim tim su problematični, po prirodi stvari konzervativni(ji) u odnosu na Hrvate, s kojima će trebati krenuti sve ispočetka, a za to se nema vremena. Valjalo bi populacijski nos ponovo izroniti tik iznad vode i tu ga zadržati. Je li to odgovor na početno pitanje s početka ovog teksta? Može biti.
M. Kranjčević
PRINT