OTOČAC – Nekidan je u jednima dnevnim novinama objavljen poveći članak o obilježavanju 23. obljetnice osnutka 111. (riječke) brigade Hrvatske vojske. Lijepa je to obljetnica, vrijedna sjećanja i svake pažnje prema pripadnicima te brigade, a kako to Riječani samo znaju, zapovjednike brigade redovito primi primorsko-goranski župan i riječki gradonačelnik. Svakako valja čestitati pripadnicima ove brigade na doprinosu u obrani domovine, odnosno njihovu sudjelovanju u njenomu potpunom oslobađanju od okupatora.
I sve bi to bilo lijepo da se u novinskom članku nisu pojavili retci koji prosječnog čitatelja mogu dovesti u određenu zabludu, odnosno da na temelju članka stvori krivi utisak. Neprijeporna je uloga 111. brigade na otočkom ratištu, to nitko niti ne osporava, niti može osporiti, ali iz pojedinih izjava iz zapovjedništva te brigade proizlazi da je ta brigada spasila i obranila Otočac, da je došla kao jedina poznata organizirana snaga na teren, postavlja se nadalje pitanje gdje su bili „domaći branitelji“ (to je valjda eufemizam za pripadnike 133. brigade Hrvatske vojske i dijelove drugih postrojba koje su ovdje ratovale, poput policije, specijalne policije i dr.), što su radili, zašto se čekalo da im drugi priteknu u pomoć, zašto sami nisu potisnuli „neprijatelja“, može se tu izroditi podosta problematičnih pitanja i istih takvih odgovora. Evo samo nekih naglasaka iz spomenuta novinskog članka.
Činjenica je da su pripadnici 111. (riječke) brigade stigli na područje regije Gacke 2. studenoga 1991. i to u sastavu pojačane bojne, tek u prosincu te godine stigla je na teren kompletna brigada. Činjenica je da je ta brigada dominantno bila situirana na brinjskom području, manjim dijelom i na otočkom. Pa u čemu je onda problem, pitat ćete se? U nekoliko konstatacija koje nisu posve precizne.
Tako se navodi da je Otočac u vrijeme dolaska bojne 111. brigade bio u poluokruženju i da je prijetila opasnost da ga „neprijatelj“ (to je sada zvanično nametnuta terminologija za odmetnute domaće srpske snage i t. zv. JNA) zauzme i da prekine cestovnu komunikaciju između Senja i unutrašnjosti. Ova tvrdnja je djelomično točna, dolaskom pripadnika 111. brigade na ovo ratište Otočac više nije bio u poluokruženju, oslobađanjem Brloga (što je učinila 133. (otočka) brigada Hrvatske vojske) to poluokruženje je nestalo. A što se tiče putovanje cestom preko Kapele za Zagreb, ta cesta je bila krajnje nesigurna, putovalo se „na svoju odgovornost“ ako netko nije želio kružiti preko Gorskog kotara, ali stoji činjenica da je postala sigurnija (ne i posve sigurna) dolaskom 111. brigade na brinjsko područje.
Nadalje se u članku navodi da je dolaskom pripadnika 111. brigade Otočac bio potpuno prazan grad, da nije bilo žena i djece te da su stariji ljudi evakuirani, a „domaći branitelji“ na izmaku snaga. Ne bi se moglo reći da je grad bio „prazan“, izmještene su žene s malom djecom, kasnije su organizirane i škole u Primorju, ali pažljivo oko je moglo zamijetiti da sve što je trebalo funkcionirati u Otočcu, koji je u to vrijeme bio strahovito granatiran, radilo, sve institucije, i pošta, i banka, i ZAP, i bolnica, i pekara, da su radile trgovine i dalje da se ne nabraja. Točno je i to da su „domaći branitelji“ bili na izmaku snaga, i to je točno. Zar to treba čuditi? „Domaći branitelji“ su od srpnja, poglavito od kolovoza 1991., držali liniju fronte dugo skoro stotinu kilometara, uspjeli spriječiti upad „neprijatelja“ u sam grad, uspjeli sami svojim snagama osvojiti otočku kasarnu, naoružati se (usput rečeno, od zaplijenjena oružja u kasarni je 111. brigadi predano četiri haubice i četiri protuzrakoplovna topa), i sve dalje je bila jedna posve druga priča u ratovanju. Valja spomenuti da je u Općini Otočac podignuta mobilizacija na 120 posto, što je rijetko gdje u Hrvatskoj učinjeno, da su „domaći branitelji“ uspjeli očuvati ovaj komadić Hrvatske, a svaka pomoć bilo koje hrvatske postrojbe je dobrodošla jer premorene „domaće branitelje“ nije imao tko mjesecima zamijeniti. Zato mora boljeti „domaće branitelje“ kada se u članku kaže kako je 111. brigada stigla „u zadnji čas“. Takvih „zadnjih časeva“ u Otočcu je bilo tijekom kolovoza, rujna, listopada i studenog (naravno, i prosinca) koliko ti srce hoće.
Tvrdnja da je ova brigada odbacila „neprijatelja“ nekih 20 km od ceste Brinje – Otočac i od samoga Otočca također nije posve točna. Oslobađanjem Drenova Klanca, što je učinila 111. brigada u suradnji s pripadnicima 133. brigade, moglo bi se reći da je, hajde, postignuta neka udaljenost od 8 km. No kad je u pitanju Otočac, toga nije bilo, „neprijatelj“ je i nadalje bio jako blizu, napadao je iz Starog Sela, Glavaca, Poduma, a to nije bilo ni pet kilometara od središta grada, a kamoli 20 kilometara. Istine radi valja kazati da se nakon ove akcije 111. (riječka) brigada stacionirala između Škamnice i Kapele, dakle na brinjskom području, dok je 133. (otočka) brigada kontrolirala bojišnicu od Škamnice pa sve do Ramljana. Dalo bi se još toga kazati iz prve ruke, no to bi nas predaleko odvelo.
Mnogi od vas će se pitati čemu ovaj članak? Zašto se opet dijelimo, zašto nismo složni kao u ratu? Sva ta pitanja su opravdana i legitimna, ali. Nije ovo prvi put da se (pre)naglašava uloga nekih postrojbi Hrvatske vojske, dok se druge zanemaruju, gotovo da se ni ne spominju. Autor ovog članka se još pred nekoliko godina ponudio spomenutima novinama da napiše serijal o 133. (otočkoj) brigadi Hrvatske vojske, onako kako je pisan serijal o 111. (riječkoj) brigadi, iz uredništva mu je odgovoreno da to nije u planu i da za to nemaju interesa. Zato ovakvim pisanjima, kakva su bila u navedenom članku, čitatelj može donijeti zaključak da je ponegdje organizacija hrvatske vojske bila krajnje uzorna, dok na drugima mjestima toga nije bilo, da su se neki silno žrtvovali u obrani domovine, dok su drugi bili daleko ispod te razine, da je neke junačko srce nosilo u borbe daleko od svoga doma, a da je druge kukavičko srce sprečavalo u obrani svoga doma. Doista nema potrebe da svatko ima svoju Hrvatsku, svatko svoj djelić, i da je dolazio braniti i oslobađati za neke druge. Jer kojim slučajem da je to bilo tako – Hrvatske ne bi bilo.
Nažalost ovakve sitne netočnosti (sitne!?) ne pridonose ničemu doli jačanju ega pojedinaca koji, eto, toliko godina nakon svršetka Domovinskog rata ga goje nešto popravljenim i korigiranim činjenicama. Šteta.
No, bez obzira na sve, svim pripadnicima 111. (riječke) brigade Hrvatske vojske čestitke na njihovoj obljetnici.
M. Kranjčević
PRINT