OTOČAC – Danas je blagdan (spomendan) na svetog Ćirila i Metoda. Nekako ova dva svetca ostala su poznata više po svojim imenima nego po njihovim djelima, po onome što su dali europskomu svijetu. Uzimaju se kao suzaštitnici Europe, pored sv. Benedikta.
Eto, i u Otočcu ima „znakova“ koji podsjećaju na ovu braću. U crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu na prozoru lijevo od oltara je vitraj na kojemu se nalaze likovi ovih svetaca. Također, 1990. godine preimenovana je ulica koja vodi od sadašnje Ulice kralja Zvonimira prema Srednjoj školi upravo po ovim svetcima. Kada se uzme sve to u obzir, nije to ni tako malo za jedan grad poput Otočca. Možda će se neki pitati zašto je baš spomenuta ulica dobila takvo ime? Upravo poradi Srednje škole, a kako se ista ulica dotiče i Osnove škole, ima li išta logičnije nego toj ulici dati ime sv. Ćirila i Metoda, ljudi i svetaca od knjige? Tom mišlju vodilo se općinsko povjerenstvo kod mijenjanja imena ulice. Eto, neka se zna.
A tko su ti svetci? Drži se da je sv. Ćiril sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) te je na jezik makedonskih Slavena iz okolice Soluna preveo s bratom Metodom najnužnije crkvene knjige. Time su oni udarili temelje slavenskoj pismenosti. Sv. Ćiril (pravim imenom Konstantin) i Metod (ovo mu je redovničko ime, pravo ime nije poznato) rođeni su u Solunu, njihovo vrijeme je 9. stoljeće. Poznati su i kao Solunska braća, Sveta braća i slavenski apostoli.
Kako je trebalo širiti kršćanstvo, zapravo obaviti misionarski posao među Slavenima (u najširem značenju tog pojma), Bizant je poslao njih. Misionarili su posvuda, ali se na njihov rad nije baš gledalo naklono. Osobito im se suprotstavljao njemački kler kada su počeli misionariti u zemljama u njihovu neposrednu susjedstvu. Papa Hadrijan ih je podržavao, u slavenskim misionarima vidio je dobre pomagače u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova suverena. Zato ih Papa i s velikom čašću poziva u Rim. Rim je bio „koban“ za Ćirila, tamo se razbolio i uskoro kao redovnik umro. Pokopan je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas sačuvan njegov grob.
Metod se nakon bratove smrti vraća u slavenski svijet, nastavlja započeti rad rad u Panoniji i Moravskoj. Njemački biskupi nisu imali strpljenja tolerirati ga pa ga uhićuju, osuđuju i bacaju u tamnicu. Nakon dvije i pol godine Metod se nekako iskopao iz tamnice, ali je slavenska liturgija bila zabranjena. Ta zabrana nije predugo trajala i Papa Ivan VIII. potvrdio je slavensko bogoslužje bulom Industriae tuae 880. godine. Metod je u Moravskoj preveo Bibliju na slavenski jezik. No nakon njegove smrti u Moravskoj je zabranjena slavenska liturgija.
Ako je tako sve završilo u Moravskoj (okvirno na području današnje Češke, Slovačke i okolnih pripadajućih područja), slavenska liturgija nije iščezla u Hrvatskoj. Ona je bila duboko ukorijenjena, na „mašama“ se glagoljalo. Doduše, papa Inocent IV. dopušta senjskom biskupu Filipu tek nekoliko stoljeća kasnije (1248. godine) uporabu glagoljice i staroslavenskoga jezika u Slavoniji, tj. na području Hrvatske, Dalmacije i Bosne, gdje god postoji običaj glagoljanja.
Iako je glagoljica poznata i u Makedoniji, Bugarskoj i već spomenutoj Moravskoj, zanimljivo je da je preživjela i zadržala se samo u Hrvatskoj sve do u 20. vijek. Znakovita je ta činjenica. Jer baština Svete braće se različito ukorijenila među slavenskima narodima. Istočni Slaveni su prihvatili tekstove i književni jezik na novom pismu – grčkomu uncijalnom pismu prilagođenom slavenskom jeziku (ćirilica), dok su se kod Hrvata tekstovi i nadalje prepisivali, a izumom tiskarskog stroja i tiskali, na glagoljici. U vjerskoj i kulturnoj povijesti Hrvata utjecaj Ćirila i Metoda bio je dosta važan, pridonijeli su utvrđivanju kršćanstva (drži se da je 9. stoljeće vrijeme pokrštavanja Hrvata, premda je taj proces vjerojatno potrajao neko duže vrijeme) i istodobnom širenju glagoljice i bogoslužja na crkvenoslavenskomu jeziku na kojemu su Hrvati izgradili temelje svoje nacionalne književnosti i književnoga jezika.
M. Kranjčević
PRINT