OTOČAC – Vanjski dug – unutarnji dug, u Hrvatskoj se svako malo licitira tima velikim dugovima koji pritišću državu, gospodarstvo, pojedince, ma svakoga. Samo kad ne bi bilo tolikih dugova, koji su nastali tko zna zbog čega, malo komu je jasno, ili nam je posve jasno, samo se držimo da nam nije jasno.
Govoreći „hrvatskim jezikom“, nelikvidnost je u Hrvatskoj posvemašnja (često se pod ovaj pojam zna utovariti i nesolventnost), što će reći da se obveze slabo plaćaju, da su rokovi plaćanja dugi i predugi, a sve to pridonosi nelikvidnosti (nesolventnosti). Taj lanac se produljuje, postaje sve ozbiljniji i dovodi u pitanje opstanak gospodarstvenika i produbljuje krizu (ili recesiju). Jer nije problem robu proizvesti ili dati neku uslugu, nije problem ni pronaći kupca (prodati), problem je - naplatiti.
Problem naplate je dvojaki, u jednom slučaju su to izuzetno dugi rokovi plaćanja, gotovo nezamislivih pola godine i više. Ispod 90 dana plaćanja gotovo da nitko ni ne želi razgovarati, bezobrazno je to u hrvatskim uvjetima i predložiti. Zato gospodarstvenici postavljaju sebi, i drugima, pitanje, ima li uopće smisla pod tim uvjetima proizvoditi i „prodavati“? Pitanje je posve na mjestu, proizlazi da je bolje ne proizvoditi i ne prodavati, nego zalediti sredstva u proizvodu, a da bi se dalje kako-tako poslovalo uzimati skupe bankovne kredite i plaćati kamatu zbog tuđe nelikvidnosti.
Drugi problem je nemogućnost naplate uopće. Ima brojnih „poduzetnika“ koji stvaraju obveze, ali nemaju namjeru nikada platiti račune. Sjetimo se samo državne politike kada je u Sanaderovu vremenu došlo do osnivanja brojnih „papirnatih“ poduzeća, to je tretirano kao „razvoj poduzetništva“, kada je dopušteno otvaranje više računa. I čime je to rezultiralo? Time da se više nije moglo brojnima takvim poduzetnicima ući u trag. Postavlja se pitanje koliko su „papirnata“ poduzeća stvorila obveza, koliko računa nisu platila, odnosno koliko su pridonijela općoj nelikvidnosti?
Naravno, ni državu ne treba od te odgovornosti izuzeti. Autor ovog članka je imao prigodu više puta biti na Gospodarskom forumu na Zagrebačkom velesajmu, kada je pred 500-tinjak i više direktora iz cijele Hrvatske tadašnji predsjednik Vlade dao uputu neka se gospodarstvenici klone poslovanja s Ministarstvom obrane jer je to ministarstvo slab platac. Izazvalo je to nevjericu među gospodarstvenicima, s nijemim pitanjem: pa čije je to ministarstvo? Iz koje države dolazi? Zar nije to hrvatsko ministarstvo, ono kojemu je gazda predsjednik hrvatske Vlade? Usput, obveze koje je stvorilo to ministarstvo kumovalo je dobrim (ili pretežitim) dijelom što je otočka Poljoprivredna zadruga, koja je bila namirila 110 godina svoga utemeljenja, propala i nestala.
Postavlja se pitanje kako je to u uređenim zemljama? Na primjer u jednoj Njemačkoj. Njemačku je ova kriza najmanje pogodila. Dobrim dijelom se drži da je to zbog uspostavljene discipline, pa tako i urednosti i disciplini plaćanja. Dapače, u Njemačkoj je pojavom recesije došlo do skraćivanja roka plaćanja u odnosu na prethodno razdoblje. U toj zemlji se računi podmiruju u roku od 30 dana. One tvrtke koje plaćaju na vrijeme čine čak 73 posto njihova ukupnog broja. Tek 0,7 posto njemačkih gospodarstvenika plaća u roku od 30 do 90 dana.
Zanimljivo je da su u toj istoj Njemačkoj mikro i male tvrtke najažurnije u podmirivanju računa, njih čak 76 posto se drži ugovorena roka, što je u Hrvatskoj apstraktan pojam.
Poslovanje s njemačkim kupcima je hrvatskim izvoznicima dobro poznato. Često puta ugovorena cijena ide na uštrb roka plaćanja. Tako to u jednoj Njemačkoj. I tako to u jednoj Hrvatskoj.
M. Kranjčević
PRINT