Crkva Sv. Franje

Crkva sv. Franje u Senju bila je tijekom svoje povijesti Panteon senjskih uskoka jer su u toj franjevačkoj crkvi bili pokopani najugledniji uskoci i njihove obitelji. Crkva je bila simbol grada Senja, a uskoci koji su našli svoje vječno počivalište u njoj bili su simbol stoljetne borbe protiv različitih neprijatelja.

U narodu je crkva poznatija kao grobnica uskoka, koji su svoje živote dali na uzdarje narodnog opstanka, za sretniju budućnost svoga naroda i užeg zavičaja.

Crkvu sv. Franje i franjevački samostan izgradio je Ivan Lenković, senjski kapetan, kao nadoknadu za razrušenu crkvu sv. Franje koja se nalazila izvan zidina grada, u dijelu grada poznatom pod imenom Sv. Petar.

Crkva je sagrađena unutar gradskih zidina. Imala je lijepo monumentalno pročelje ukrašeno velikom rozetom i grbom Ivana Lenkovića te starim i novim grbom knezova Frankopana.Unutrašnjost crkve bila je ukrašena renesansnim i baroknim umjetninama. Uza crkvu sazidan je i franjevački samostan u kojem su stanovali franjevci do 1785. godine, kad ga je car Josip II. ukinuo.

Zgrada samostana i danas postoji u Senju te nije razrušena tijekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. U staroj crkvi sv. Franje, izvan zidina grada, bili su pokopani članovi obitelji krčkih knezova, a franjevački samostan bio je njihova zadužbina.

Mnogi grobovi s nadgrobnim spomenicima bili su preneseni u novu crkvu, unutar zidina, a u njoj su pokapani uskoci i drugi odličnici grada. Crkva je u listopadu 1943. godine bila do temelja razrušena, ostao je samo toranj sa zvonikom. Uništeni su ulazni portali s reljefima, nadgrobne ploče pokopanih senjskih uskoka i cjelokupan crkveni inventar.

U crkvi je bilo postavljeno nekoliko renesansno-baroknih nadgrobnih ploča s reljefnim grbovima i natpisima znamenitih senjskih uskoka, njihovih obitelji, fratara franjevačkog samostana i drugih odličnika grada.

Crkva je doista bila Panteon senjskih uskoka, koji su punih 80 godina bili simbol i ponos uskočkoga grada Senja. U njoj je bio svojevrsan lapidarij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika renesansno- baroknog stila.

Nadgrobne ploče su iznimni likovni reljefi i važni epigrafski spomenici koji nam otkrivaju povijesne podatke i sudbine mnogih uskoka koji su pokopani u toj crkvi.

Ploče su zasigurno radili domaći majstori klesari, koji su izvanredno poznavali tehniku obrade kamena i izradu reljefnih prikaza grbova, ukrasa i natpisa.

Spomenici su bili ugrađeni u glavnoj i pobočnim lađama, a posebno su bile impozantne nadgrobne ploče senjskih uskočkih vojvoda: Jurja Hreljanovića, Ragnaca Geržanića, Antuna Stipšića, Mateja de Blasiolisa, Jurja Desantića, Vida Čidinovića, Franje Mudrovčića, Matije Gojčića-Mogoroevića, Skradinjanina, Grgura Pariževića, Vinka Smoljana i Mateja Tvrdislavića. Mnoge nadgrobne ploče s isklesanim reljefnim grbovima i natpisima uništene su ili oštećene, nedostaju dijelovi grbova i natpisa pa je teško ustvrditi komu pripadaju. Sve nadgrobne ploče koje su opisane i inventarizirane danas su pohranjene u dvorištu Župnog ureda u Senju.

Među nadgrobnim spomenicima nalazi se, dakle, i nadgrobna ploča Jurja Hreljanovića "Sfende", vojvode senjskih uskoka, koji je pokopan u crkvi 1587. godine, samo nekoliko godina nakon izgradnje crkve, građene kada i tvrđava Nehaj, godine 1558.

Nadgrobni spomenik svjedoči o prisutnosti te plemićke obitelji u Senju već u drugoj polovici 16. st., a natpis je najstariji spomen obitelji Hreljanović u Senju. Dakako, taj epigrafski spomenik originalan je te najvjerodostojniji podatak o postojanju te plemićke obitelji u gradu Senju. Taj nadgrobni spomenik s grbom i natpisom svojevrsna je osobna iskaznica o prisutnosti uskočke obitelji Hreljanović u Senju.

Sama činjenica da je Juraj Hreljanović "Sfenda" pokopan u toj crkvi, potvrđuje važnost i ugled ove plemićke obitelji u gradu Senju i njezino mjesto među najuglednijim uskočkim i plemićkim obiteljima u gradu.

Mnogima je služilo na čast, i u tome se ogledao njihov društveni status i ugled, da budu pokopani u crkvi sv. Franje, a time je i značaj te crkve u povijesti i kulturi grada Senja izniman, važan i znakovit.

I danas stari Senjani s tugom i sjetom govore o crkvi sv. Franje, koja je u duši i sjećanjima starih Senjana zauzimala zasebno mjesto. Mnogi i danas sa sjetom i tugom pjevaju onu staru pjesmu: "Kad će doći opet vrime ono, da zazvoni Svetog Franje zvono".

Kad će doći opet vrime ono

Da zazvoni Svetog Franje zvono

I da pivam pisme stare

Priko Široke Kuntrade:

O, moj Senju-grade!

Senjana će ostat jošte klica

Tvrda kao naš Nehaj-fortica;

Ona nam daje slatke nade

Da ćemo pribolit jade:

O, naš Senju- grade!

Crkva je za građane Senja bila nešto iznimno, a posebno su građani bili vezani za tu crkvu jer je ona bila uskočka, a uskoci su bili simbolom ovoga grada. U grbovima s nadgrobnih ploča prikazano je i zastupljeno oružje svih vrsta.

Mač je najčešće prikazan u okomitom položaju s oštricom okrenutom prema glavi štita, ili u kosom položaju ako ga drži savinuta mišica.

Sablja je česta u grbovima, a obično je na njoj odrubljena turska glava, što simbolizira stoljetnu borbu našeg naroda protiv Turaka.

Na nekoliko grbova prikazan je buzdovan, a jedan od najljepših buzdovana, koji se danas čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, jest buzdovan braće Hreljanović koji su Hreljanovići stekli kao ratni plijen tijekom dugotrajnih borbi protiv Turaka. To je do sada najvrjedniji eksponat uskočkog oružja u nas.

Biljni i životinjski svijet također je zastupljen u grbovima uskočkih obitelji. Inače, svi grbovi u sebi nose najviše simbolike koja je uglavnom u vezi s ratom i neprestanim ratovanjem.

Simbolika uskočkih grbova kazuje nam mnogo o davnim vremenima, poput svojevrsnog vremeplova. Na tom prostoru, prema projektu, treba se u dogledno vrijeme podignuti uskočko spomen- groblje, koje bi bilo svojevrstan mauzolej u koji bi se ugradile sačuvane nadgrobne ploče. Time bi se trajno obilježilo sjećanje na uskoke i njihova junačka djela, a prostor koji danas zjapi prazan uklopio bi se u uskočku arhitekturu toga dijela grada.

Mauzolej bi bio izgrađen u kamenu i tako bi se potpuno uklopio u ambijent grada, a svojom bi monumentalnošću dostojno odgovarao sadržaju. Iz mauzoleja bi potomstvu zračio sjaj požrtvovnosti i junaštva što je krasio uskoke koji su u toj crkvi bili našli svoj mir. Kako je franjevačka crkva bila usko povezana s javnim, kulturnim i političkim životom grada, tako je i dobila naslov – Panteon senjskih uskoka, a uistinu je bila njihovo posljednje počivalište. Možda će doći bolja vremena u financijskom smislu, pa će se moći realizirati ta korisna i važna ideja koja postoji već 40 godina, ali poznata je i ona narodna: "bolje ikad nego nikad".

..............

Enver Ljubović, prof.