OTOČAC – Donesen je novi zakon o radu, lomila su se koplja oko tog zakona, sindikati su galamili na sva usta, Hrvatska udruga poslodavaca je negodovala na prijedlog zakona, na kraju je zakon donesen, a resorni ministar je izrazio svoje zadovoljstvo rekavši da je zakon pravo pogođena stvar jer s njim nije nitko zadovoljan, ni sindikati, ni poslodavci, pa da je to garancija njegove kvalitete i dobrih rješenja.
Kad se govori o radu, do sada se baratalo ugovorom o radu, koji se dijelio na dvije temeljne vrste: ugovor o radu na neodređeno vrijeme i ugovor o radu na određeno vrijeme. Sada je ta razlika eventualne sigurnosti ugovora o radu na neodređeno vrijeme postala jako upitna, sve je relativizirano i više ništa nije sigurno. U ovakvoj nezaposlenosti u Hrvatsko malo tko pita za kvalitetu ugovora o radu, ljudi prihvaćaju na neviđeno i potpisuju što im se ponudi jer nemaju velika izbora. I tako im je kako im je.
No, valja ovdje spomenuti i menadžerske ugovore. Već po svom nazivu ti ugovori su u javnosti stvarali dojam da su oni rezervirani samo za odabrane, one na visokim pozicijama u firmama, bankama, osiguravajućim društvima, nekima državnim agencijama i sličnim asocijacijama. O takvim ugovorima prosječni radnik nije mogao ni sanjati, barem što se tiče javne percepcije. No, je li tome baš tako?
Što su menadžerski ugovori? Menadžerski ugovori su posebni ugovori za čije potpisnike ne vrijede prava izborena kolektivnim ugovorima. No poslodavci su se dosjetili jadu pa ih sve češće nude na potpis stalnim radnicima pod uvjetom da prestanu biti članovi sindikata ili da se ne uključe u sindikat. Nema zapreke da te ugovore mogu potpisati gotovo svi radnici, primjerice voditelji službi, administratori i sva druga zanimanja (reklo bi se – nižeg ranga).
Takvim ugovorom radnik u pravilu potpisuje da će 24 sata biti na raspolaganju poslodavcu bez evidencije radnog vremena, dakle zakonska odredba o duljini radnog vremena ne vrijedi. Lako je moguće da menadžerskim ugovorom radnicima plaća bude niža u odnosu na onu koju bi mogli imati da su pokriveni kolektivnim ugovorom.
Drugi problem kod tih posebnih ugovora je taj što omogućavaju vraćanje radnika na mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi u trenutku kad poslodavac procjeni da radnik više ne odgovara mjestu na kojem je radio. U praksi to znači da se n. pr. od voditelja vraća na hijerarhijski niži posao. Nerijetko se zato u nekima firmama takav ugovor potpisuje samo na šest mjeseci ili samo na godinu dana.
Događa se da u pojedinim firmama od svih mogućih (radnih) ugovora menadžerski ugovori dosegnu i do petnaestak posto svih ugovora, što samim tim odašilje poruku da se u ugovaranju rada nešto čudno događa.
Od nekih poznavatelja sindikalne scene doznali smo da nije rijetkost da isti radnik ima istovremeno i dva ugovora, jedan već spomenuti menadžerski (koji je to samo po nazivu, ne i po očekivanu sadržaju) i drugi obični ugovor za inspekciju.
Radnici su prisiljeni potpisivati i takve ugovore, uostalom što im je alternativa? A neki domišljati poslodavci koriste (ne)namjerno stvorene rupe u zakonskom okviru.
M. Kranjčević
PRINT