OTOČAC – Druga polovina 20. stoljeća, a kamoli početak 21. stoljeća se u nekim glavama računa u krajnje napredan, moderan, pače liberalan svijet. U nekih pola stoljeća toliko se toga promijenilo u Zapadnom svijetu, vjerojatno se svjetonazorski toliko toga nije izmijenilo otkada postoji ljudska civilizacija „na ovim prostorima“ (pritom ne mislimo na teritorije bivše jugoslavenske države, čega je ovo eufemizam, već na Europu i Ameriku). Ni renesansa ni prosvjetiteljstvo (kada se liberalizam počinje javljati) nije donijelo toliko šokovitih (liberalnih) pogleda na svijet. Promoviraju se nove (ne)vrijednosti, nameću se cjelokupnoj svjetskoj populaciji kao nešto dobro i poželjno, bez obzira je li tomu baš tako. Liberalizam je postao u modernu svijetu (ma što god značio „moderan svijet“, a treba ga iščitavati da je to današnjica i ništa više) posve nova ideologija, jedna struja liberalizam definira kao ideologiju kojoj je cilj postizanje slobode pojedinca na račun društvene jednakosti i društvene stabilnosti. Druga ga definira kao novu „religiju“ koja želi zatrti i satrti sve tradicionalno, sve ono na čemu je Svijet kroz silna tisućljeća opstao, i na čijim temeljima je u vremenu Prosvjetiteljstva izbila mladica liberalizma. Liberalizam je postao poput imele, poluparazit koji sustavno i dugo uništava onoga koga parazitira, nesvjestan da će smrću parazitiranoga i samoga zateći ista sudbina. A da bi nametnuo svoju novu ideologiju, taj i takav liberalizam ukazuje prstom i proziva one s kojima treba obračunati, ne bi li dosegao krajnji cilj, a to je posvemašnja „sloboda“ pojedinca u odnosu na društvo. Jedan od najvećih zapreka konačnom uspjehu liberalizma je Crkva, naravno pritom se misli na sve kršćanske crkve, ali na Katoličku osobito. Jer neke su već dobrano načete liberalizmom, stvari se kod njih „sasvim lijepo odvijaju“, na putu su bez povratka pa ih ne treba ničim izazivati, već samo tetošiti, da se ne dosjete jadu (sindrom kuhane žabe – poučava nas naša baba Franca).
Nedavno se u jednomu „uglednom“, „najvećem“, „najutjecajnijem“ (ne)hrvatskom tjedniku mogao pročitati opširni tekst na temu „Hrvatska na crkvenoj mapi Unije“. Pero, koje je to pisao, već više desetljeća je u gnijezdu same Unije, u Bruxellesu, samim time „napredno, osviješteno, moderno“, što li već, zar treba uopće sumnjati? Zanimljivo da ako je to pero tamo već toliko dugo, kako to da se bavi tom „zaostalom“ i „zatucanom“ zemljom, kakva je Hrvatska, zašto je nisu zamijetili tamošnji mediji i uzeli k sebi? Jer ako nešto vrijedi, vrijedi svugdje. No, to se nije dogodilo, pa to pero i dalje lijepo živi, odgaja svoj pomladak „u srcu Europe“, na teret te i takve fuj-Hrvatske.
O čemu je riječ? Amerikanci su (a tko drugi?) napravili neko višegodišnje istraživanje „World Values Survey“, iliti Pregled svjetskih vrijednosti, u kojemu su Svijet rasparcelirali po dominantnim religijama, među kojima se našla i odrednica „zemlje u kojima se govori engleski“, što odstupa od koncepta, ali anglofone zemlje su valjda, po njima, posebna religija. Zanimljivo! I na kraju svoga istraživanja napravili su neku kartu o tome koji je odnos religije prema sekularnoj državi, koliko je organizirana religija ili koliko crkva utječe na stavove o razvodu, o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti i koliko crkva razbuktava nacionalizam. Već iz ovih naznačenih pitanja i slijepcu je posve jasno kamo „istraživanje“ cilja. A cilja upravo na one vrijednosti koje su u crkvenim dogmama najtvrđe, čije rušenje ima poljuljati same crkvene temelje i dezavuirati religiju kao takvu. I još jedno upada u oko, a to je bolni „nacionalizam“, kojemu je pripisana šovinistička konotacija i kojega također treba satrti ne bi li se dobilo „građanina svijeta“, bezlična i ničija.
Naravno da se spomenuto pero odmah obrušilo na Katoličku crkvu u Hrvata. Hrvatska je odmah bačena (prezrivo) u blok „katoličke Europe“, a da stvar bude gora u zemlje konzervativnije od jedne Španjolske ili Italije, ali ipak malo modernije od jedne Slovačke (kakva li je tek ta?). Tom peru je katolicizam nešto odurno, toliko daleko od „najmodernijeg bloka“, a taj blok je protestantska Europa te (ne)katolička Francuska, (liberalno-katolička) Belgija i Luksemburg. Zapravo, pero se odmah odredilo u odnosu na vrijednosti koje preferira, proglašavajući nešto svojevoljno najmodernijim blokom. Po čemu, tko mu daje na to pravo, na osnovu kojih kriterija? S pozicije kojeg svjetonazora? Naravno, liberalnoga. Kao izuzetno pozitivni primjer navodi Francusku, tu uzor-sekulariziranu zemlju u kojoj je katoličanstvo tek „lagana maglica“ (sic!). Jer Crkva u Francuskoj nema nikakav utjecaj „na odlučni, svijetli, progresivni francuski republikanizam, najveću tekovinu Francuske revolucije koja se kao vrijednost odnosi na cijelu Europu“ (ljigava adoracija tim „vrijednostima“ bez eksplikacije zašto, tjera doslovno na povraćanje).
Nadalje ovo pero iznosi primjere drugih država. „Malta je najkonzervativnija, najtradicionalnija katolička zemlja u Europi ne samo u biskupskom miljeu nego i u društvu.“. I sada slijede dokazi o tom konzervativizmu: 62 posto Maltežana nikada nije koristilo kontracepciju, 75 posto nikada nije koristilo kondom, 37 posto žena nije obavilo papa-test, 68 posto ih nije napravilo mamografiju. Doista neka zatucana i zaostala zemlja, pravi užas! A onda dolazi nevjerojatan i neobjašnjiv zaključak: broj maloljetničkih trudnoća je zanemariv. I više ni slovca o tom paradoksu. Nema objašnjenja. Jer u tomu „najmodernijem bloku“ svega toga ima u visokim postotcima (valjda je taj svijet zato i napredan), ali ima i maloljetničkih trudnoća koliko voliš (i zbog ovoga je valjda taj svijet toliko napredan). Pa kako to? Moderan svijet, sa svim pogodnostima (pre)liberalnog pogleda pa tako porazni podatci! A ovamo jedna Malta, katastrofa od države, pa ima zanemarivo niski postotak maloljetničkih trudnoća. Što je tome uzrok? Moral? Kršćanski (katolički) moral? Nešto će biti, pa što bilo, ali svakako je bolje od toga „najmodernijeg bloka“. Na kraju spomenuto pero ipak radosno naviješta kako se ta Malta ipak pomalo mijenja, u smjeru „najmodernijeg bloka“, bit će valjda tako.
Pero se dohvatilo i međureligijskog dijaloga, bacivši odmah Hrvatsku na samo dno. Kao primjer je navelo Luksemburg, gdje je za njihov Dan državnosti u katedrali održana „multikonfesionalna služba“ u kojoj je sudjelovao (ovim redom – sic!) rabin, biskup i imam. Pero odmah konstatira kako to u jednoj zagrebačkoj katedrali nije moguće, jer se hrvatski građani „u međureligijskom dijalogu i toleranciji ne će tako brzo popeti“. Zaludu je tom peru obilje informacija kako se u Hrvatskoj već desetljećima održavaju molitveni skupovi različitih denominacija kršćanskih crkava, da na njima sudjeluju vodeći ljudi tih crkva, da svake godine mole u bogomolji druge denominacije. Uzalud je to sve, u Hrvatskoj to ne vrijedi ništa, ali da se to događa u tomu „najmodernijem bloku“, e za to bi se itekako znalo.
Odmah se posegnulo i pokazateljima ultrakonzervativizma sadašnje crkvene hijerarhije u Hrvatskoj. I tu je nađen uzrok - rasistički, (liberalnom pogledu je sve dopušteno). A gdje se krije taj uzrok ultrakonzervativizma crkvenih prelata? Pa u njihovu podrijetlu. Biskupi rođenjem najčešće potječu iz ruralnih sredina, a ruralno je sumnjivo, nazadno i opasno, dok je urbano sam napredak, svjetlo (iluminatsko?) i dobro (materijalističko?). I u kakve će svećenike (biskupe) stasati ti ljudi nego u teške i sumnjive konzervativce (ultrakonzervativce). „Biskupi su retroruralno konzervativni, umjesto da budu urbano, liberalno konzervativni“ – piše spomenuto pero. E, tu smo! Hrvatski biskupi ne samo da su ruralni (nazadni), nego čak i više od toga, jer kako inače protumačiti taj „retro“ nego tako? Od biskupa (hrvatskih) očekuje se (tko to?) da su liberalni, a ako već moraju biti malo konzervativni (to im dođe kao neki ispušni ventil), onda neka budu liberalno konzervativni. Jest da je to oksimoron (tipa: drveno željezo), liberalizam je puka opreka konzervativizmu, ali bitno je plasirati trasu kojom Crkva treba kročiti.
„Jesmo li mi stvarno najzatucaniji?“ – pita se bruxelleško pero hrvatskog podrijetla. Pitanje se čini da je na mjestu. Doista, jesmo li stvarno zatucani? Samo, u dvojbi se mora postaviti dodatno pitanje, na koga se to odnosi? Na pero koje postavlja to pitanje-tvrdnju i na njegovu svjetonazornu družinu? Ili na hrvatske (kršćanske) građane? Ovo potpitanje bi dušu dalo za veoma opširniju raspravu. Jer učeni i pametni ljudi su odavna ustvrdili da nema jače religije od ateizma, koji se bori protiv svih teizama. Je li onda isti slučaj i s liberalističkim stavovima koji su u svojoj srži konzervativniji (zatucaniji) od onih koji se proglašeni konzervativnima? Gdje je tu tolerancija prema drugima i drugačijima? Jesu li oni s liberalnim stavovima možda najmanje tolerantni? Uostalom, tko to ima pravo po svojima mjerilima (liberalističkima) postavljati mjerilo drugima i po tom mjerilu mjeriti sve druge? Nemaju li i ti drugi, po istom načelu, postaviti također svoj metar vrijednosti i mjeriti i njih? Ako imaju, a gdje je onda rješenje? U sukobu? U netrpeljivosti? U vječnim sporovima i sukobima možda? Tko je to komu dao (uzeo sebi) pravo da određuje Svijetu što je mjera svih stvari? Nema li u širokom polju slobode, koje je iznjedrila hvaljena Francuska revolucija (Liberté, Égalité, Fraternité), mjesta za one drugačije misleće? – sve su to pitanja na koja naša baba Franca traži odgovor.
Ili netko uzima sebi za pravo da drugima određuje slobodu; da mu određuje što valja, a što ne valja; što je dobro, a što je zlo; što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo. Jer ako nas netko želi ubaciti u takav sustav, hvala mu lijepo na toj i takvoj slobodi. Pravo odabira pojedinca može biti ovakvo ili onakvo, sve dok ne ugrožava slobodu drugoga; nema toga tko mu može propisivati kako će misliti i kako će djelovati. Ako je netko religiozan, to je njegovo pravo, odabir konfesije je također njegovo pravo (kao i pravo da bude napojen liberalističkima idejama). Ma tko je taj tko će mu reći da to za njega nije dobro? Taman da i nije, njegovo je pravo živjeti i ponašati se u skladu sa sebi stvorenim svjetonazorom, sve dok time ne ugrožava drugoga. Evo, vratimo se na tvrdnju slavnog bruxelleškog pera, koga to Maltežani svojim katoličanstvom ugrožavaju? Koga oni to svojim „konzervativizmom“ ugrožavaju? Ama baš nikoga. Ugrožavaju li sebe? Možda, ali to je njihov odabir i njihovo pravo. Je li to njima dobro? Čini se da jest. Pa tko onda ima prava uzeti sebi „slobodu“ da ugrožava slobodu drugoga, da mu nameće svoju „slobodu“, da preodgaja Maltežane i prevoditi ih u neki drugi sustav „najmodernijeg bloka“? Jednako je tako i s Hrvatskom i hrvatskim narodom, njegovim svjetonazorom i njegovom religijom.
Usporedbe radi, usude li se ti i takvi, koju njeguju liberalističke stavove i ideje zadrijeti toliko smiono u Islam? Usude li se propovijedati svoj svjetonazor toj religiji? Čini se da ne, tvrd orah u samim njedrima toga „najmodernijeg bloka“.
M. Kranjčević
PRINT