OTOČAC – Najednom smo zasipani nekakvim vijestima o „osobnom stečaju“, o „stečaju građanina“, čak i o „stečaju potrošača“. Pa koji je to sada vrag, pitaju se zbunjeni građani. Odakle sad ta nekakva novina? Tko je smišlja i komu koristi? Na ovakvim pitanjima ne treba zamjeriti, prosječni građanin je svakodnevno doslovno zatrpan ovakvima i sličnima novitetima suvremena svijeta u kojemu se sve teže snalazi. Pa tko se u tome svemu može snaći i preživjeti?
Posljednja vijest je došla iz Vlade RH, a to je da je u pripremi nacrt zakona o stečaju potrošača. Upravo ova zadnja riječ može zbunjivati. Na koga se to odnosi? Tko je taj potrošač? Što ako se ne osjećam nekim potrošačem (malo i štedljivo kupujem), znači li da se to na mene ne odnosi? Sličnih pitanja ima mnoštvo. Pa da vidimo o čemu se radi.
Radi se o građanima, dakle pojedincima, ne pravnim osobama, ne poduzećima ili obrtima, koji su se zadužili i grcaju u dugovima i ne vide način kako iz toga izići, dok vjerovnici, oni kojima su građani dužni, pritišću sa svih strana i nastoje utjerati svoje dugove. A građanin nema izvora prihoda da to vrati pa i da hoće. I što sada? Ovakva situacija je kratkoročno, srednjoročno, a kamoli dugoročno neodrživa. Nešto treba učiniti, ali što? Taj razvijeni svijet je već razvio model bankrota pojedinca, baš poput bankrota neke firme – ako se računi ne mogu plaćati, imanje ide na – bubanj. No, stvar nije tako jednostavna, dosta je tu komplikacija.
Zašto se donosi ovaj zakon? Uvjeravaju nas da je to nužnost jer da bi bez njega „dužničko ropstvo“ trajalo kod nekoga i do kraja života. Ovako kao da ima neke šanse da se to prije riješi, da se građaninu omogući čim prije povratak u normalni život. Obećavajuće? Drugi govore da se bez ovakvih rezova na račun (pre)zaduženih građana ne može izići iz krize. Zašto? Zato što dugovi sputavaju veću potrošnju stanovništva (tu se, dakle, krije kvaka). Doista zanimljiva tvrdnja, ili teza. Kao da upravo (ne)racionalna potrošnja nije te iste građana dovela u „dužničko ropstvo“. Kao da se ne sjećamo nedalekih vremena kada su s reklama prštali pozivi o „povoljnoj“ kupovini ovoga i onoga, kada su se bezglavo nudili i još bezglavije uzimali krediti za sve i svašta. Nije li upravo Portugal (školski je to primjer) došao u tešku krizu zbog toga što se njegovo građanstvo zaduživalo kreditima i na svake druge načine preko svake mjere. Tada su ih na zaduživanje poticale banke, druge novčarske institucije, trgovinski veliki koncerni, veselo trljajući ruke u ostvarivanju velikih (ekstra)profita. Tko je tima istim građanima (ne)oprezno davao kredite koji su postali teško naplativi i nenaplativi? Pa gramzivi kapital, činjenica je to od koje se ne može pobjeći. Dakle, spočetka se građane mamilo da se zaduže (ta tako to radi moderan i suvremeni svijet, onaj tko nije dužan taj je zaostao, konzervativac, primitivac i nesposoban za život u suvremenu društvu – govorili su), građani su se često puta poveli, lakomisleno su nasjeli na „bogati zapadnjački život“, lažno participirali u razvijenu svijetu, naivno ne misleći tko će na kraju platiti ceh. A netko ga mora platiti. Naravno da ovdje treba imati poseban obzir u svima onim slučajevima kada su građani rješavali svoja najegzistencijalna pitanja (stanovanje, zdravlje), pri čemu se bankovnim marifetlucima preko noći dovedeni u stanje za bankrot (slučaj „švicaraca“).
I što nam nudi taj novi zakon? On govori da do stečaja potrošača (čitaj: građanina) može doći samo onda ako su prethodno iscrpljene sve mogućnosti. A te mogućnosti su prodaja svega čega taj građanin ima i čijom cijenom se treba podmiriti dug. Tek tada se može otvoriti stečaj ako građanin dva mjeseca zaredom ne može podmiriti dug koji premašuje trostruki iznos mjesečnih primanja. Na primjer, ako građanin ima plaću (kao jedino primanje) od 5.000 kuna, do stečaja može doći ako duguje kroz dva mjeseca 15.000 kuna. Može to biti i za manji iznos, n. pr. ako ima mjesečna primanja od 2.500 kuna, u stečaj može doći zbog duga od 7.500 kuna. No prije nego što uđe u stečaj, građanin bi imao prigodu da postigne predstečajnu nagodbu s vjerovnicima (poput onih u gospodarstvu), pa tek ako se ne bi postigla nagodba (vjerovnici to ne žele), onda se otvara stečaj.
Kad je stečaj otvoren, građanin ostaje bez svoje imovine, točnije – ničim ne raspolaže. On živi ne „belom lebu i vodi“, nema automobila, nema mobitela, nema telefona, nema drugih (nepotrebnih) izdataka, njega kontrolira njegov povjerenik („stečajni upravitelj“). Povjerenik raspolaže životom takvoga građanina, on mu odobrava i najsitniju transakciju. Zapravo povjerenik brine o tome kako dužnoga građanina nagnati da privređuje i da postepeno vraća dug, zadržavajući mu nos iznad vode. I sve tako dok se dug ne namiri, odnosno dok svojim ponašanjem građanin ne uvjeri vjerovnike da je promijenio svoje ponašanje i da obećava svojim ponašanjem ispunjenje duga.
Ovo je samo „probni balon“ koji je pušten u javnost. Banke su već reagirale (štiteći svoje interese), navodeći da do stečaja potrošača može doći tek kad se dug ne uspije namiriti prodajom imovine dužnika. Sindikati su sumnjičavi u praksu kakva će građane zadesiti provedbom zakona, kao dobar primjer navode predstečajnu nagodbu u gospodarstvu, a koja je skrenula u neke druge vode od one zamišljene. Neki smatraju da je to posljednji udar upravo na građane. A da tu nešto baš i ne štima, govori i podatak Ministarstva pravosuđa da je nekih 2.200 građana „nardalo“ najveći dio ukupna duga od 28 milijardi kuna, dok je 317.000 ostalih hrvatskih građana „natuklo“ tek „sitnicu“ od prije navedenih pustih milijarda. Pa se upravo zbog ovih 317.000 uvodi stečaj potrošača. A za onih 2.200? - pitanje je sad, na koje ni Shakespeare ne bi mogao odgovoriti.
M. Kranjčević
PRINT