OTOČAC – Veliki trgovinski centri, rasprostrti na desetine tisuća kvadrata izgrađeni su u iole većim hrvatskim gradovima, nešto manji su „osvojili“ i manja mjesta, nema da nema, svega ima, samo treba - novca. Jednako tako se govori u velikim brojkama o poljoprivrednoj proizvodnji, koja mora biti „velika“, na velikim površinama, onako farmerski, rančerski, da se poslužimo posuđenicama iz nekih drugih jezika. Sitni posjedi i malene parcele su bez ikakva izgleda, govori se o komasaciji kao nužnosti profitabilne poljoprivredne proizvodnje. Je li to doista jedino rješenje u ovomu velikom i globaliziranom svijetu?
Ima na tu problematiku i nekih drugih pogleda, poput zadrugarstva koje može biti poluga razvitka svake zemlje. Da, dobro ste pročitali – zadrugarstvo! Otkuda sada odjednom zadrugarstvo, za koje Hrvati baš i nemaju nekih simpatija, ogadilo im se to odmah po svršetku Drugoga svjetskog rata kada su po naredbi „narodnog režima“ seljaci tjerani po ruskomu modelu u t. zv. seljačke radne zadruge. Ta tlaka, koja se tadašnjim seljacima duboko usjekla u pamćenje, ,mnoge i uništila, pronijela je i prenijela sve negativnosti i na svaki drugi zadrugarski oblik organiziranja. Da bismo se odmakli od naših domaćih trauma, valja posegnuti za praksom zadrugarstva u drugim (razvijenim) zemljama. Ako tamo ima nekih dobrih „recepata“, nije vrag da se isti ne bi mogli primijeniti i u Hrvatskoj.
Evo, uzmimo kao primjer jednu Francusku ili Italiju, tamo je zadrugarski način gospodarenja izuzetno razvijen. Tamo su zadruge jake poput velikih nacionalnih kompanija, za ne povjerovati, pa često puta iza njihova imena ni ne naslućujemo da se radi o – zadrugama. Njihove velike zadruge surađuju s velikima nacionalnim kompanijama kao oblikom distribucije roba koje proizvode. Maleni proizvođač nikako ne može participirati u velikim trgovinskim lancima, ali mnoštvo takvih malenih i te kako mogu. Evo, malo je poznato da je n. pr. Mercatone Zeta – talijanska zadruga. A malo tko nije bio u tomu „trgovinskom centru“. Nadalje, primjeri Emilije Romagne u Italiji, ili Baskije u Španjolskoj, svjedoče o jačini zadruga kao glavnim pokretačima njihova gospodarskog prosperiteta. Upravo zahvaljujući bogatomu zadrugarskom organiziranju, ove dvije pokrajine imaju gospodarske rezultate više od prosječnih na razini države. Pokazalo se i drugdje u Europi da je zadrugarstvo mnogo otpornije na krizna vremena od poduzetništva organizirana kroz trgovinska društva ili obrte, kako se ono najčešće poima. Zadruge su u pravilu manje zadužene, nisu opterećene ulaganjima u druge projekte, najčešće su samo fokusirane na svoju djelatnost i zbog toga izdržljivije. Čak je i fleksibilnost proizvodnje na njihovoj strani. Zašto tako nije i u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj ukupno ima oko 1.200 zadruga. Od tog broja na čisto poljoprivredne otpada njih oko 400, dok je braniteljskih oko 260. Ne treba niti napominjati da broj onih čisto poljoprivrednih konstantno opada, što nije dobro ni optimistično. Jer praksa je pokazala da ondje gdje je zadruge nestalo, da je taj kraj rapidno stagnirao, da je proizvodnja padala, da je nezaposlenost rasla, da je iseljavanje znatno, dakle događa se sve ono što inače muči hrvatsko suvremeno društvo. Evo, pisac ovih redaka se sjeća da je u Otočcu egzistirala Poljoprivredna zadruga Otočac. Kakva-takva, ona je na sebe vezala „inokosne poljoprivredne proizvođače“ (prevedeno: seljake), otkupljujući od njih mnoštvo proizvoda, plasirajući ih dalje na tržište. S PZ je mogao surađivati svaki seljak, bez obzira na veličinu imanja. Posredstvom PZ se predavalo i prodavalo mlijeko (milijuni litara, što je danas apstraktni pojam), mogla se mijenjati pšenica za kukuruz, preko PZ se moglo kupiti sjeme, sredstva za zaštitu bilja, a trošak se plaćao proizvedenim i prodanim proizvodima. Posebno je bila razgranata t. zv. kooperacija tova junadi. I pisac ovih redaka je imao prigode na obiteljskom imanju participirati u tovu junadi, koji je u turnusu bilo stotinjak, pa tako četiri puta godišnje. Samo je u Kompolju takvih kooperanata bilo desetak, lako je izračunati koliko je to godišnje bilo tovljenika. Kad se tome pribroje i sva druga sela u okolini Otočca, bila je to impresivna brojka utovljene junadi, koja se prodavala i u inozemstvu. Sada ima ukupno manje krava po pojedinu selu nego je bilo junadi samo kod jednog kooperanta u jednom turnusu.
No kad se govori o zadrugarstvu, ne treba biti ograničen samo na poljoprivrednu proizvodnju, zadrugarstvo je mnogo širi pojam. Tako se može govoriti i o zadrugama građevinaca, električara, keramičara i svih ostalih zanimanja. U pravilu se u ovakvim primjerima govori o clusteru (iliti grozdu) kao posebnom obliku povezivanja malenih gospodarstvenika koji sami teško mogu opstati na tržištu. U zadruge se mogu organizirati i svi ostali davatelji usluga.
I u ovim primjerima Europa nam može biti uzor. U Velikoj Britaniji ili Francuskoj se posljednjih godina javlja radničko zadrugarstvo koje stupa na scenu prigodom propasti velikih kompanija (i tamo kompanije propadaju, bankrotiraju). Radnici se udružuju kako bi preuzeli poslovanje i nastavili proizvodnju. Pritom ih država u tome pomaže jer nalazi računicu da je bolje investirati novac u radničko zadrugarstvo, koje će dati određeni rezultat, nego isti novac trošiti na socijalu i zbrinjavanje nezaposlenih. Čak se ide dotle da država financira profesionalne upravitelje ili konzultante koji svojim znanjima i vještinama osiguravaju uspjeh radničkog zadrugarstva. Ti procesi pomoći i uhodavanja traju oko pola godine, nisu (pre)velik trošak za državu, a kroz to se vrijeme pokazuje ima li izgleda da se tako posrnula velika kompanija spasi.
Dakle, u razvijenu svijetu ima mnoštvo modela koji se mudro i pametno koriste u gospodarskom napretku i razvitku. Koristi se svaki model na najbolji mogući način. Zašto ne i u Hrvatskoj?
M. Kranjčević
PRINT