OTOČAC – Danas je blagdan (spomendan) na sv. Maksimilijana Kolbea. Mnogi vjernici će se vjerojatno začuditi, možda nikada nisu ni čuli za ovoga svetca. Nije im ni zamjeriti, Maksimijan Kolbe potječe iz poljskog naroda, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. godine na 800. obljetnicu rođenja sv. Franje pa je proglašen zaštitnikom „našega teškog doba“. Doista svetac za teška vremena (koja su bila, koja jesu, i koja će, kako se sluti, i biti).
Ono zbog čega je Maksimilijan Kolbe proglašen svetcem je njegovo vjerničko i herojsko držanje u logoru u Auschwitzu. Tamo je odveden s još nekim redovnicima i živio pretežak život svakoga logoraša. Lišen je, naravno, svoga redovničkoga habita i odjenut u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima bio je u 17. bloku prisilnih radnika.
Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zarobljenik, zapovjednik logora odredio je da će desetorica logoraša umrijeti zbog toga. Među odabranima je bio mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je nazočio tomu i ponudio se da zamijeni toga mladoga narednika. Zapovjednik je pristao, zamjena je prihvaćena i Kolbe je pošao s osuđenima u bunker gladi. Taj bunker strahota pretvorio je u kapelu, u kojoj se molilo, pjevalo i umiralo. Svi su poumirali od gladi, no Maksimilijan Kolbe, na užas uprave logora, još je bio živ. Na kraju su izgubili strpljenje odlučivši da ga ubiju smrtonosnom injekcijom. U ruku su mu ušpricali karbolnu kiselinu i Kolbe je izdahnuo u predvečerje Velike Gospe. Sutradan mu je tijelo bilo spaljeno u logorskoj peći.
Opisujući smrt svetog Maksimilijana u bunkeru gladi spisateljica Marija Winowska zanosno kaže: „Ima prizora koji i anđele mogu natjerati u plač.“. Bili su to sigurno oni što su prethodili Kolbeovoj smrti.
M. Kranjčević
PRINT