OTOČAC – Poznata je pojava da svaka vlast (dolaskom na vlast) postavlja i imenuje „svoje“ ljude na brojne funkcije i dužnosti. Pritom treba razlikovati one za koje je normalno da to učini, poput ministarskih, podministarskih i sličnih dužnosti jer kako bi inače izabrana većina uopće vladala. No, u Hrvatskoj se ta praksa izuzetno „razvila“ pa se svakom smjenom vlasti mijenja i smjenjuje sve veći broj dužnosnika, ne bi li se postavilo „svoje“. To se pokušava opravdati time kako je to „imanentno“ svakoj vlasti jer da inače ne bi mogla vladati ako nema povjerenja u najbitnije poluge svoje vlasti. Možda se tomu idealu i ne može toliko snažno prigovoriti kada to ne bi demantirala sama praksa. O čemu se radi? Mijenjanjem velikog broja ljudi po ministarstvima, upravama, agencijama, velikima državnim poduzećima, da ne nabrajamo dalje, uklanja se veliki broj onih koji znaju svoj posao, koji imaju znanje i iskustvo, koji imaju kontinuitet u složenim poslovima, a na njihovo mjesto dolaze oni koji niti su vični tom poslu, niti ga znaju obavljati. Svjedoci smo brojne vojske onih koji zauzimaju značajne dužnosti, a nisu u stanju rješavati probleme pred njima. Upućeni govore da se Hrvatska zato i nalazi u stanju u koje je dospjela.
Ovaj hrvatski specifikum, i problem, zamijetila je Europska unija. Neki govore da je EU „zgrožena“ stranačkim kadroviranjima bez kraja i konca. I zato da je ta ista EU naredila svojoj članici, koja se naziva Hrvatska, da se do jeseni izradi registar imenovanja. Ali ne samo da se izradi registar (popis) kako bi se znalo koga su to i na koje mjesto i poziciju dovele stranačke nomenklature, već je dan i nalog da se ima angažirati head-hunting agencije koje će ponuditi najkvalitetnije ljude za (naj)važnije pozicije upravljanja u Hrvatskoj.
A na koga se odnosi ova obveza? Odnosi se na sva tijela državnih kompanija, agencija (kako Papa ne zna koliko redova časnih sestara ima u Katoličkoj crkvi, tako ni Vlada ne zna koliko u Hrvatskoj ima kojekakvih agencija), zavoda, instituta, bolnica, sveučilišta, veleučilišta i drugih važnih ustanova. Ne će to biti nimalo očaravajuće jer vlada pretpostavka (vjerojatno ne isisana iz prsta, već utemeljena na pouzdanim spoznajama) da dosadašnji zbrinuti „kadrovi“ nemaju ni stručnih niti profesionalnih referenci za upravljanje velikim i složenim sustavima.
Europska unija nije dala nalog da se takvi kadrovi odabiru po javnom natječaju. Znaju oni kako se u Hrvatskoj može sve „po zakonu“ provesti javnim natječajem pa da bude baš onako kako se hoće. Javni natječaji za mnogo toga su samo providne maske, ali funkcioniraju. Obrazloženje im je da se na takve natječaje u pravilu ne javljaju najsposobniji, već, reklo bi se – druga liga, pa valja poći u potragu za najboljima. Upravo zato je dan nalog da se imaju angažirati head-hunting agencije koje će pronalaziti one najkvalitetnije, pokušati ih pridobiti i tako spriječiti silna stranačka kadroviranja i uhljebljenja.
Naravno da je ova obveza na razini države. A što je s lokalnim razinama zbrinjavanja stranačkih „kadrova“ ili bolje reći „svojih ljudi“? Za sada se u taj zabran ne dira, vjerojatno će se država trebati izvježbati na sebi pa tek onda spuštati dosegnutu praksu na razinu županija te konačno gradova i općina. A tu ima posla za obilje head-hunting agencija.
M. K.
PRINT