OTOČAC – Krajem ovog mjeseca, 27. kolovoza, u Hotelu Westin u Zagrebu će se održati 2. Regionalna konferencija šumoposjednika jugoistočne Europe. Bit će to međunarodni stručni skup, na kojemu se očekuje preko 300 šumovlasnika i drugih zainteresiranih sudionika.
A što je povod ovoj konferenciji? Stanje u privatnim šumama je navodno nezadovoljavajuće. Očigledno je slabo iskorištavanje sirovine jer mali šumoposjednici, a njih ima u Jugoistočnoj Europi preko 600.000, se ne uspijevaju nametnuti nadležnima kako bi se počeli rješavati ti problemi. Sve više se govori o sivoj zoni, kad su u pitanju privatne šume, što rezultira ilegalnom sječom i isto takvim trgovanjem drvnom masom.
Najveći je problem vezan za ilegalnu sječu, no taj dio kriminala ostaje neriješen. Čini se da se u privatnim šumama ne primjenjuju procedure doznaka, predviđene zakonskim rješenjima, osobito na onim površinama koje su se prirodnim procesima pošumile, a katastarski se vode kao pašnjaci. Ta neusklađenost se obilato koristi na sivom tržištu.
Hrvatski privatni šumoposjednici su se nadali da će ulaskom Hrvatske u Europsku unije nešto promijeniti. Posebice su se nadali unaprjeđenju gospodarenja privatnim šumama, što se baš i nije dogodilo. Nade su polagane u financiranje privatnih šuma kroz programe ruralna razvoja, investicije i ulaganja, čime bi se dovele najnovije tehnologije sječe, vuče i izvlačenja drvne mase. Naravno da se pritom nije mislilo samo na puko iskorištavanje šuma, već se računalo i na organiziranje boljeg transporta, na pošumljavanje, izmjere i kartiranje i drugo. Kao primjer se navodi Austrija koja je potpuno certificirala svoje privatne šume (dakle posve uredila ovaj sektor). Jedna Francuska za njom daleko zaostaje, jedva je certificirala nekih 10 posto privatnih šuma. Naravno da se Hrvatska nalazi na samom početku, a o ostatku Jugoistočne Europe da se i ne govori.
Privatnih šuma nije malo, iako ih je nakon Drugog svjetskog rata mnogo oduzeto, podržavljeno („podruštvljeno“). Još uvijek se vode rasprave i bitke za povrat t. zv. zemljišnih zajednica, grofovskih šuma i druge oduzete imovine. Osobito je to važno za neke krajeve, poput Gorskog kotara, gdje je povrat šuma prijašnjim vlasnicima doslovno pitanje o(p)stanka ljudi u tom populacijski ispražnjenu prostoru. Prosječna veličina šumskog posjeda u Hrvatskoj je oko jedan hektar, pa navodno ima mjesta za okrupnjavanje šumskih posjeda, a time i racionalnijega korištenja šuma.
Najavljuje se da će se na ovoj konferenciji otvoreno raspravljati o ilegalnim sječama, o proceduri povratka šumskih površina, o tome što činiti ako se privatne šume nalaze u sklopu parkova prirode, o bioraznolikosti i pitanjima zaštite prirode, o poreznom ustavu, o renti, o šumskim doprinosima i mogućoj ulozi općina i gradova u većoj mobilizaciji razvojnih potencijala privatnih šuma i konačno o tome zašto većina šumovlasnika u Europi ne živi od svojih šumskih prihoda nego su im šume (p)ostale samo hobi.
Kako će se u svemu tome (s)naći šumovlasnici i šumoposjednici na prostoru Ličko-senjske županije, pravo je pitanje.
M. Kranjčević
PRINT