OTOČAC – Povodom ovog članka valja ispričati pričicu „s bradom“, kako se to kaže za nešto što je odavna već svima poznato, ali je poučno. A ta pričica glasi ovako: na obali mora sjedi čovjek u nekim godinama, ni mlad ni star, i na udicu s kraja lovi ribu. Promatran njega jedan gospodin pa mu kaže: - Čovječe, zašto ne uzmeš dvije udice, i ne uloviš dvije ribe? – A što onda? – Onda ćeš jednu ribu prodati, pa ćeš kupiti tri udice i ulovit ćeš više ribe … - A što onda? – uporan je ovaj koji lovi ribu. – Onda ćeš od ulovljene ribe moći kupiti mrežu i uloviti puno ribe, prodati je i uzeti barku… - A što onda? – Onda kada budeš imao barku, moći ćeš se otisnuti na more i uloviti puno, puno ribe, pa ćeš moći kupiti ribarski brod… - A što onda? – Onda ćeš tako loviti ribu, pa ćeš moći sagraditi tvornicu ribe, i zaposlit ćeš mnogo radnika koji će raditi za tebe… - A što onda? – Onda ćeš biti jako bogat i moći ćeš si priuštiti iz zabave da loviš ribu… - A što onda radim sada?
Eto to je ta „bradata“ pričica o poduzetništvu i bogatstvu. No, zbog čega je ispričana? U Hrvatskoj se mnogo pričalo kako su naša hrvatska polja neobrađena, kako nisu zasijana, kako su neiskorištena i kako raste korov. „Toga nigdje u svijetu nema“, zdvajali su mnogi. Čak je stvar bila dovedena dotle da je prethodna, koja li, vlast razmišljala kako uvesti porez na neobrađenu zemlju. Prijetilo se sankcijama „po džepu“. Sjećamo se i nekih razmišljanja kako bi se zemlja oduzimala (a gdje je tu svetinja privatnog vlasništva, pitamo se?) onima koji je nikako ili malo obrađuju i davala onima koji to žele. Svakakvih je tu ideja bilo, s tuđim se računalo i planiralo, naravno da je sve to jako upitno bilo sa stanovišta zakonitosti, o ustavnosti da se i ne govori.
Ali čemu sva ova priča dosada? Zato što je hrvatska Vlada najavila da će se seljacima davati poticaj od 1.000 kuna po hektaru za ozelenjavanje površina. I to nije nego daleko vrijeme, ta poticajna sredstva trebaju krenuti od ovogodišnje jesenje sjetve. Naravno da sve dolazi iz Europske unije, njihova pamet je zamijetila da se zemljište nemilosrdno eksploatira, da se tom intenzivnom eksploatacijom ubrzano uništava, a znamo iz povijesti da su nekada plodna područja zbog intenzivna korištenja (poput Mezopotamije) pretvorena u jalovo ili pustinjsko tlo. I to u ona vremena kada se sve radilo u znoju lica svoga, bez velikih „agrotehničkih mjera“, bez velike kemije i bez velike mehaničke obrade tla. Zato je europska pamet smislila to ozelenjavanje, odnosno „zeleno plaćanje“ (ili na „biranomu“ hrvatskom : greening).
Ovo ozelenjavanje podrazumijeva različite mjere, a sve je usmjereno na to da obrada zemljišta pogoduje klimi (bolje rečeno, čim manje šteti), odnosno da pogoduje okolišu (također da čim manje šteti). Primjerice, ako seljak obrađuje 100 hektara zemlje, moći će dobiti potporu ako na toj površini sije (ili sadi) barem tri različite kulture, a ne samo jednu ili dvije. Na površini do 10 do 30 hektara to podrazumijeva barem dvije kulture, a za ona zemljišta ispod 10 hektara to o broju kultura ne vrijedi jer se smatra da su na tako malim površinama već prisutne brojne kulture.
Ono što je novost, a koja se veže za našu početnu pričicu „s bradom“ je poticaj da se tlo nikako ne obrađuje, odnosno da se prepusti prirodi, da priroda učini svoje. – Esan li ti ja rekla, a? – važno dodaje naša baba Franca. – Sidit i čekat, vidiš da se isplatilo. A ti meni vako pa nako, kazniće, oteće zemlju. Ma ča uni znadu, vidiš da san ja najpametnija na svitu, nek raste uno ča je Bog dal i to ti je to! – ponosno i nadmoćno zaključuje baba Franca. I što joj reći na to? Gotovo pa ništa. Jer ona je u svojemu višestoljetnom životu ponašala se najekološkije, ona je brinula o biološkoj raznolikosti, ona je štitila tlo.
Jer Europa ulaže novac u zaštitu seoskoga krajolika, onakva „kakav je nekada bio“. Znači da stimulira i pašnjake, i oranice, i stabla i grmlje. Na taj način se smanjuje uporaba umjetnih gnojiva, kemijskih sredstava, smanjuje se stvaranje ugljičnog dioksida i smanjuje uporaba energije. Hrvatskoj će iz tih sredstava pripast će 423 milijuna eura. No Europa ne daje sve, daje 40 posto sredstava, a ostalo svaka država za sebe, iz državna proračuna.
- Esan li ti rekla da san ja u toj tvojoj Evropi prije nek si se ti i rodil, a? – nadmeno se junači baba Franca. – Jerbo mi taj tvoj greening tiramo oduvik, nismo ni prestali ga tirat. I sadaj je došlo naše vrime da niš ne delamo, da sidimo i ležimo i da dobivamo novce. E to je Evropa zame – pucnula je svojim staračkim prstima, prevezala rubom oko glave i otišla na svoj - zeleni pašnjak.
M. Kranjčević
PRINT