OTOČAC – S vremena na vrijeme počne se govoriti o „clusterima“, pohrvaćeno „klasterima“, odnosno posve u duhu hrvatskoga jezika „grozdovima“ ili pak „zadrugama“. Sve je to isto, netko koristi ovakav, a netko onakav naziv, sadržaj je gotovo u dlaku isti.
A kad je riječ o klasterima, ističe se njihova prednost u okupljanju onih koji nisu veliki, pa čak i onih koji su veći, ili posve veliki, jer što je to u globalnome Svijetu veliko? Reklo bi se da nikada dosta veliko jer koliko god nešto bilo veliko, uvijek ima i ono veće. Naravno govorimo u gospodarskim relacijama pojma.
No, u hrvatskoj praksi klasteri nikako da postanu brojniji, da dođe do intenziviranja povezivanja u ove specifične poslovne asocijacije, da to nekako pogura i potakne napredak hrvatskoga gospodarstva. Koliko god država poticala ovakva nastojanja, ne može biti zadovoljna učinjenim. Pritom ne treba odgovornost bacati samo na državu (ionako previše očekujemo da sve učini država i samo država, što je očito problem stečena hrvatska mentaliteta), takozvani zakonodavni okvir je odavna stvoren, nema nikakvih zapreka da se klasteri pojave kao gljive poslije kiše.
Valjda baš zato država je posredstvom Ministarstva gospodarstva nedavno potpomogla iz državna proračuna 12 hrvatskih klastera s po 100.000 kuna bespovratnih sredstava. Taj novac je namjenski i bit će iskorišten za komunikacijske aktivnosti pojedina klastera, odnosno za njihove operativne troškove.
Koji su to odabrani klasteri zavrijedili državnu potporu? To su oni iz sektora kulturne i kreativne industrije (pa neka sada netko prigovori kulturnjacima na pasivnu čekanju da im novac kapne iz raznih proračuna), zatim iz prehrambeno-prerađivačke industrije, potom iz drvno-prerađivačke, automobilske, tekstilne industrije, industrije kože i obuće, obrambene industrije, kemijske industrije, industrije gume i plastike, informatičkih tehnologija, pomorske industrije, građevinarstva, zdravstva te na kraju sektora elektroenergetskih i proizvodnih strojeva i tehnologija. Već samo ovo nabrajanje raznih sektora industrije, i van same klasične industrije, reklo bi se da ohrabruje, jer ako postoje osnovani klasteri, to znači da ima gospodarskih subjekata koji se bave određenom djelatnošću koju žele unaprijediti i razviti.
Klasteri su svakako važni kako bi se povećala konkurentnost unutar svakog sektora. Ono najbitnije je da se klasteri usmjeravaju prema istraživačkom i razvojnom sektoru, da potiču razvitak novih tehnologija, što treba pripomoći cijelim granama industrije.
Poticana klasterizacija u Hrvatskoj je krenula još 2002. Kanilo se osnovati specifične klastere kako bi se umrežili mali i srednji poduzetnici. Smjeralo se na to da novoutemeljeni klasteri budu oni koji će povući sredstva iz europskih strukturnih fondova u vremenu od 2014. do 2020. godine. Klasteri trebaju biti nositelji strategije pametne specijalizacije, od koje bi koristi imali cijeli njihovi matični sektori. Klasteri trebaju biti ti koji će na velikom europskom (naravno i svjetskom) tržištu pronaći pogodne (i prazne) niše u koje se mogu smjestiti sektori (maloga) hrvatskoga gospodarstva. Prezahtjevno? Kako se uzme.
Hrvatska država je ove godine dala bespovratnih sredstava koliko je dala. Netko će reći da su to simbolična sredstva, drugi da svaki novčić dobro dođe. No, za sljedeću godinu vlast kani višestruko povećati sredstva za poticanje rada hrvatskih klastera. Na drugima je klasterima, koji ove godine nisu dobili spomenuta sredstva, da se priprave kako ne bi ostali zaobiđeni.
M. Kranjčević
PRINT