OTOČAC – Nikada se nije toliko raspravljalo o jednom – smeću. Promijenila se neka vremena, smeće je postalo cijenjeno, dobilo na cijeni, gundulićevski: „ko bi doli, sad je gori“ i sve tako redom. Naša baba Franca bi rekla „da su zadnja kola pretekla prva“, što već graniči s ozbiljnim filozofskim, a nadasve sociološkim promišljanjima, što po njenom treba značiti da je „vrag došal na svit“, odnosno da se sve poremetilo i izišlo iz vjekovne kolotečine. Reklo bi se da se razmišljanje na stari način - potrošilo.
Doista, rasprave o smeću, koje sada dobiva profinjeniji eufemizam „otpad“, „sekundarna sirovina“, ili kako sve već ne, zauzimaju prostora i vremena, smeće postaje ozbiljna prijetnja, lome se koplja između gradonačelnika i više vlasti tko je kriv što se stvar ne miče s mrtve točke, svi svima prijete, prozivaju se, neki se tješe da još ima vremena, da će se dospjeti, ma gdje je još ta 2018.? Stići će prije nego se nadamo.
A o čemu je riječ? Pa o centrima za gospodarenje otpadom (tako se sada nazivaju nova moderna „smetlišta“). Jer ako nešto ima vrijednost, ne može biti jedno obično – smeće, a i smetlišta postaju „centri“, zar ne? Tih centara u Hrvatskoj treba biti 13. Kud baš na taj „nesretni“ broj 13? Zašto ne barem 12 ili 14? Tko će ga znati, vlast ne smije robovati praznovjerju, pa to ti je.
Od tih planiranih 13 centara dva samo što nisu počela s radom. A nalaze se na Marišćini (Rijeka) i u Kaštijunu (južna Istra). Navodno je još njih 5 u petoj brzini pripreme, u narednih pola godine za njih treba podnijeti zahtjeve za financiranje prema Europskoj uniji (kao da i sami nismo u toj EU); to ih je već 7, dok se preostalih 6 centara treba kandidirati do kraja sljedeće godine. I posao je dijelom obavljen, preostaje samo dobiti novac i izgraditi centre, a to je puki tehnički detalj o kome ne treba ni razgovarati.
Dakle, centara za gospodarenje otpadom je znatno manje nego županija, u nekima taj centar nije ni predviđen. Za pretpostaviti je da centar za gospodarenjem otpadom nije (zbog male količine smeća) predviđen ni u Ličko-senjskoj županiji. Ili možda jest? Valjalo bi imati tu informaciju. Ako nije, kuda ćemo sa svojim smećem? I koliko će nas koštati naše smeće? Kamo će se odvoziti? Sve su to tehnička pitanja, klonimo se onih filozofskih i socioloških razina propitivanja.
M. Kranjčević
PRINT