OTOČAC – Baš ovih dana hrvatski mediji, osobito oni elektronički, preplavljeni su vijestima o nemirima u nekom gradiću u središnjoj Americi, odnosno u Sjedinjenim Američkim Državama. Bijeli policajac je ustrijelio crnca pa se rasa ustrijeljenoga digla na noge optužujući (bijelu) policiju da je to učinila iz upravno rasističkih razloga. Kako bilo da bilo, nama u ovom članku nije ulaziti u probleme koje ima američko društvo na razini rasnoga, već je u pitanju sasvim nešto drugo. A što je to drugo? Jezik. Da, da, jezik – hrvatski jezik. Naime najčešće se moglo čuti (bome i pročitati) da je policajac ustrijelio čak sa šest metaka mladog „afroamerikanca“. Dakle, nije ustrijelio mladog crnca već mladog „afroamerikanca“. Postavlja se pitanje zašto je to tako u hrvatskomu jeziku, i od kada? Na prvi dio pitanja nije tako jednostavno odgovoriti, pokušat ćemo, dok na drugi je nešto lakše odgovoriti – odnedavna, nema tome tako dugo. Zbog čega?
Sjedinjene Američke Države imaju dio povijesti kojom se ne mogu baš (po)dičiti, bolje reći imaju manji dio povijesti s kojom se mogu dičiti. Veći dio njihove kratke povijesti (prisjetimo se da se zvanično drži da je američki kontinent otkriven tek 1492., da je trebalo vremena da se Englezi pokrenu i osnuju svoje prve naseobine, pa je opet trebalo vremena da se formiraju prve kolonije, pa osamostaljenje od engleske imperije i konačni nastanak SAD-a) obilježen je ružnim epizodama, nimalo uljuđenima i nimalo demokratičnima u današnjem smislu riječi. Društvo Sjedinjenih Američkih Država je sve donedavna bilo rasističko. Iako je robovlasništvo ukinuto pobjedom Jenkija nad snagama Konfederacije u Građanskom ratu (1861. do 1865.), rasizam nije nestao, zadržao se do duboko u 20. stoljeće. Osnovna razdjelnica bila je na rasi, na bijeloj i crnoj boji kože. Bijelci su bili povlašteni, crnci potlačeni, nije mjesto ni vrijeme da ulazimo u problematiku Ku Klux Klana (koji i danas egzistira), no Amerika je odlučila da takva rasna podjela šteti društvu i da treba krenuti u borbu za izjednačavanje rasa, pritom se poglavito misli na crnu rasu kao najbrojniju. A kako je naziv „crnac“ (negro) u Americi imao uvredljivu konotaciju, u značenju „crnčina“ ili „crnčuga“, domišljali su se kako tome doskočiti i koji naziv izmisliti, tako je nastao naziv „Afro-americans“ ili „African Americans“. U tom pojmu je sintetizirano afričko podrijetlo crnaca i njihova sadašnja domovina. Prvi je taj izraz upotrijebio crnački nacionalistički voda Malcom X, a u opću uporabu taj termin ušao je tek 1990-ih godina. Koliko god taj pojam bio dvojben u engleskomu jeziku, još je dvojbeniji u hrvatskomu. Jer ako je nastao pojam „afroamericans“, zašto onda nije nastao „euroamericans“ (na pr. za bijelce), „latinoamericans“ (za rasu srednjeamerikanaca) ili „aziamericans“ za pripadnike žute rase. Ovako su samo crnci dobili naziv za svoj etnik, dok drugi nisu. Zapravo svoj novi naziv dobili su i Indijanci, „Native Americans“ (urođeni Amerikanci).
Koliko god se Amerikanci dovijali kako izbjeći „negro“ (crnca), ostaje za ustvrditi da je „Afroamericans“ samo aufemizam za toga jadnog crnca. Jer ako to nije važno, zašto se uvijek mora istaći da je nešto učinio, da je ubijen, da je neki pjevač „afroamerikanac“? Nije li on samo Amerikanac? Čemu to vječito isticanje, što samo zbori o tome da crnci i dalje u Americi nisu rasno izjednačeni, pa je američko društvo (čitaj: vladajući) samo gurnulo glavu u pijesak držeći da je novom jezičnom kovanicom riješio sve probleme. Ono što smeta što se taj „afroamerikanac“ počinje gnijezditi i u hrvatskomu jeziku. Čemu? Zašto? Samo zbog olaka i neoprezna prijevoda? Jer smo toliko inficirani (američkim) engleskim jezikom da nam je sve to dobro?
Doista nema niti jednoga razloga da se za američkog crnca na hrvatskomu jeziku kaže „afroamerikanac“. No, praksa je posve drugačija, u nekim situacijama i posve smiješna. Na jednoj hrvatskoj nacionalnoj dalekovidnici (ovoga puta to nije ipak HTV) voditeljica vijesti je kao iz topa ispalila kako je umro Nelson Mandela „prvi afroamerikanac koji je bio predsjednik Južnoafričke Republike“. Da čovjek ne povjeruje svojim ušima. Je li se to ona pobojala da bi i (mrtvi) Mandela protestirao da ga je nazvala „prvim crnačkim predsjednikom JAR-a“? Ma naravno da ne bi, on se, kao crnac, i baš zbog toga, najveći dio života upravo borio za prava crnaca u svoj zemlji. Otkada su to afrički crnci postali „afroamerikanci“? Ovoj bedastoći gotovo da i ne bi ni trebalo komentara, ipak treba. Upravo ovaj primjer eklatantno ukazuje na potrebu brige za materinski jezik. Pustimo mi to što je engleski dominantan svjetski jezik (lingua franca), kad govorimo njime, govorimo čim točnije i ispravnije. Ali nemojmo glumiti hohštaplere i „obogaćivati“ vlastiti jezik kojekakvim jezičnim bastardima popabirčenim po tuđim jezicima. Jer u hrvatskom jeziku nema ničega uvredljivoga kada se za osobu crne kože kaže da je crnac ili crnkinja. Baš ništa. Pa neka tako i ostane.
Jer ako bi se u hrvatskomu jeziku moralo vršiti „usklađivanje“ na temelju (američkoga) engleskoga jezika, gdje bi tome bio kraj? Jer kako onda reći za Afriku da je „crni kontinent“.' Afroamerički kontinent!? A što s pojmom „crne Afrike“ kada se misli na afrička područja u kojima žive crnci? Afroamerička Afrika?! Neki će reći da je sve ovo pretjerivanje, no pitanja su sasvim legitimna i o njima se treba raspravljati.
Nešto manji problem je s Indijancima, „Native Americans“. Poznato je da je autohtono američko žiteljstvo u biti azijatskog podrijetla, crvene boje kože. Zbog Kolumbove zablude da je otkrićem američkoga kontinenta smatrao da je došao s druge strne globusa u Indiju, ovi narodi su prozvani Indijancima. U hrvatskomu jeziku čak postoji lijepa razdjelnica između Indijanaca (američkoga autohtona žiteljstva) i Indijaca (žitelja Indije). Znači li to da će se u hrvatskomu jeziku po modelu „Afroamericans“ morati koristiti „rođeni Amerikanac“ za Indijanca? Glupo? Ma naravno da jest.
Ako bismo dopustili da svoj jezik usklađujemo s (američkim) engleskim jezikom, znači li to da bi po istom načelu to trebali činiti i s drugima (velikim) jezicima? Odnosno, imaju li pripadnici nekih drugih naroda pravo da traže od nas Hrvata da izmijenimo naziv za njihov narod. Što bi se dogodilo kad bi se Nijemci jako uvrijedili i razljutili na to što mi njih nazivamo „Nijemcima“, a njihovu državu Njemačka. Jer u hrvatskomu jeziku „nijemac“ je nijem čovjek, onaj koji ne može govoriti, odnosno barem onaj koji ne može tako dobro izgovarati besjede, koji mumla, koji ispušta nerazumljive grlene glasove. Doista uvredljivo za Nijemce i njihov jezik, kojim se toliko ponose (s pravom) i na kojemu su nastala neka od najvrjednijih djela u umjetnosti i znanosti. Što bismo kazali kada bi oni, Nijemci, od nas tražili da napustimo taj diskreditirajući i uvredljivi naziv i zatražili da ih nazivamo „Dojče“, a njihovu državu ... kako? ... „Dojčanija“? Naravno da se to onda ne bi odnosilo samo na Hrvate već i na dobru većinu slavenskih naroda koji imaju taj naziv u svomu jeziku.
Moglo bi se uzeti još nekih primjera u hrvatskomu i nekih stranih jezika, no to bi nas predaleko odvelo. Zato valja zadržati razboritost i uvažavati tradiciju materinjega jezika. jer „crnac“ u hrvatskomu jeziku nije nimalo uvredljiv, niti ima namjeru da bilo koga uvrijedi ili ponizi, pa neka tako i ostane, a „afroamerikanac“ neka ostane u Sjedinjenim Američkim Državama. Pritom postoji još jedan, čisto pravopisni, problem, barem u hrvatskomu jeziku. Ako se „afroamerikanac“ piše malim slovom, to upućuje da nije naziv za pripadnika neke države ili naroda, već da je to samo drugi naziv za neku rasu. Ako bi se pisalo velikim početnim slovom „Afroamerikanac“, onda bi to ukazivalo da postoji država, ili barem neki određeni kompaktni teritorij, pod imenom Afroamerika, a takve za sada nema. Sapienti sat!
M. Kranjčević
PRINT