OTOČAC – Danas je obljetnica zauzimanja, osvajanja, oslobađanja, ili kako već tko hoće, zloglasne kasarne t. zv. JNA, kojoj je bilo nadjenuto ime „Vladimir Ćetković Vlado“. Ta kasarna, nekada smještena na rubu naselja, vremenom je razvojem Otočca došla gotovo u samo njeno središte. I bila u nemila vremena Domovinskog rata jako „neprijateljsko“ uporište (tako se primorava hrvatsku javnost da koristi termin za Jugoslavensku (ne)narodnu armiju i odmetnute snage domaćih Srba i svih onih koji su im po tko zna kakvim linijama pritjecali u pomoć).
Dok se po Otočcu već od srpnja 1991. godine minobacačima nemilice „štepalo“, dok se po ulicama i na liniji fronta ginulo, ta JNA se pravila „nevina i naivna“, no hrvatskim braniteljima je bilo jasno koja joj je uloga u održavanju odmetnutih snaga po okolnim selima, u snabdijevanju oružjem i svim drugim vojnim materijalom, odnosno da je otočka kasarna okosnica svih onih dušmanskih snaga kojima je bio cilj uništiti hrvatsku državu, ako ne u cijelosti, a ono barem otkinuti njen dobar dio, nazvavši to t. zv. Srpskom Krajinom.
ZNG u regiji Gackoj više nije mogao trpjeti takvo stanje da ima „guju u njedrima“, odnosno usred grada dušmanina koji mu radi o glavi pa je 15. rujna krenula oružana akcija zauzimanja, osvajanja ili oslobađanja te zloglasne kasarne, odakle se nemilice pucalo po cijelom gradu, po bolnici, po crkvi (zapaljena i izgorjela već prvoga dana napada). Taj napad je potrajao, eto, sve do 17. rujna, kada su se snage iz kasarne u poslijepodnevnim satima predale te je ZNG konačno ušao u kasarnu.
Zauzeta, osvojena ili oslobođena kasarna, kasnije imenovana kao vojarna bana Josipa Jelačića, bila je među prvim kasarnama (vojarnama) koje su dospjele u hrvatske ruke. Pa valja se na to posjetiti jer se sve relativizira, potiskuje, zbori kako prošlost nije važna i tako to, kako se treba okrenuti budućnosti (svakako da treba), ali ne i zaboraviti prošlost.
M. Kranjčević
PRINT