OTOČAC – Hrvatska je preplavljena velikim trgovinskim centrima, naravno, krenulo je najprije od Zagreba i velikih hrvatskih gradova, no i manje sredine su dočekale da se brojni centri i kod njih otvore. Gotovo pa da je to pred tridesetak godina (u doba t. zv. socijalizma) bilo nezamislivo, kada su Palmanova i Graz bili pojam takvoga nečega, gdje se nudilo toliko toga „od igle pa do lokomotive“. I dok se starije generacije nisu tome nadale da će ikada doživjeti takve trgovinske centre u svojima mjestima, mlađim generacijama je to posve normalno i ne mogu se načuditi da može biti drugačije.
A u trgovinskim centrima prodaje se ogroman asortiman roba. Ima tu ponajprije najviše robe stranog podrijetla, no i nešto domaćih proizvoda. Domaći kupci bi svakako bili zadovoljniji da ima više domaćih proizvoda, a kad se komparira cijena često zastanu i promisle što kupiti: strani i jeftiniji proizvod ili domaći i nešto skuplji. Cijena često donese odluku, no sve više je promišljanja i o kvaliteti proizvoda, osobito prehrambenih.
Sada kada je Hrvatska članica Europske unije, koliko se hrvatskih proizvoda može naći na policama trgovinskih lanaca u inozemstvu? Radi se o t. zv. robnim markama, koje trgovci nastoje pozicionirati kao proizvode pristupačnih cijena i visoke kvalitete. Ono što je u poimanju hrvatskih kupaca kvalitetno, ne mora odmah značiti da će tako biti i kod kupaca u inozemstvu. Hrvatski proizvodi su njemu nepoznati, ne pouzdaje se u kvalitetu, često i sumnja. Zato je prilično teško probiti se s robom na police u inozemstvu. A da bi se to dogodilo potrebno je uložiti dosta napora, i novca naravno, da se u tome uspije. Uz sve silne certifikate koje domaći proizvođači n. pr. hrane već imaju, potrebno je steći i neke inozemne. Jedan takav je certifikat IFS (International Food Standard) kojega su izradile članice njemačkoga udruženja maloprodajnih lanaca i jednoga francuskog udruženja. Drugi je n. pr. certifikat BRC (British Retail Consortium) koji je postavio svoju normu kvalitete robnih maraka. Zato većina europskih trgovinskih lanaca prihvaća onu robu koja ima spomenute certifikate, bez njih hrvatska roba na police ne može. I naravno, certifikat mora slijediti određena količina proizvoda koja može zadovoljavati potrebe pojedina lanca, na malo i u skromnim količinama nema govora.
Koliko hrvatskih proizvođača ima takve certifikate? Teško je to znati, statistika tako nečega nije vođena. Predmnijeva se da ih ima samo 20-ak, a radi se o našima najpoznatijim proizvođačima sokova, napitaka, čokolade i drugih konditorskih proizvoda, sladoleda, mliječnih proizvoda, dodataka prehrani, juha, gotovih jela, konzervi i sličnoga. A bez toga teško da će biti značajnijeg prodora na ta zahtjevna tržišta i da će biti povećanja izvoza.
Je li bilo pokušaja ponude proizvoda iz Ličko-senjske županije na strana tržišta? Neki od proizvođača hrane su tek na početku. Jedna od takvih tvrtki je Tomaić-commerce d.o.o. (Sirala Runolist) s nekoliko odabranih vrhunskih sireva koje će do kraja ovoga mjeseca plasirati preko organizacije Natura Croatica. Ova je trgovina otvorena s namjerom da popularizira prirodni hrvatski proizvod i da mu se na tržištu osigura mjesto koje mu i pripada, kako u zemlji, tako i u svijetu, ali ne u svakoj trgovini već u onima koje nude ekskluzivnije proizvode. Očekuje se izlazak na njemačko i austrijsko tržište u domeni posebnih trgovina kvalitetnih proizvoda. Natura Croatica potiče proizvođače na legaliziranje proizvodnje, ulaganje u dizajn svojih proizvoda i predstavljanje biranu tržištu. Iako ovakve trgovine ne „gutaju“ velike količine roba, one traže izuzetnu kvalitetu i dizajn. I to je nešto.
M. Kranjčević
PRINT