LEŠĆE – Regija Gacka je, povijesno-kulturološki gledano, najpoznatija po kulturi Japoda. Bila je to velika kultura, dojmljiva, bogata, kultura koja je trajala u kontinuitetu više od jednoga tisućljeća. Uzima se da se pretezala od 11. st. prije Krista i da je nastavila funkcionirati u vrijeme rimske vlasti paralelno s kulturom rimskih osvajača koje stoljeće poslije Krista. A što je bilo prije Japoda, vjerojatno se pitate?
Iako japodska kultura, koju suvremena znanost sve više dijeli od ilirske kulture, smatrajući Japode posebnim entitetom i etnicitetom, pripada prapovijesti, nešto je moralo biti i ranije. Jer nije očekivano da jedna takva kultura nastane sama po sebi, iz ničega. Taj period prije, također prapovijesni jer nema nikakvih pisanih tragova, je prethodio brončanom razdoblju i ulazio u razdoblje mlađega kamenog doba. A između starijega i mlađega kamenog doba postojalo je prijelazno razdoblje, t. zv. mezolitik. A mezolitik je na prostoru sadašnje regije Gacke obuhvaćao period od okvirno 10.000 do 6.500 godina prije Krista. Bilo je to vrijeme kada je čovjek još uvijek bio lovac na divlje životinje.
I što svjedoči da je tomu tako bilo na području regije Gacke? Pećina. Nije to opći naziv za svaki špiljski prostor, već se tako naziva pećina u blizini vrila Pećina u Lešću, dakle u blizini izvora Kostelke, pritoke rijeke Gacke. Uostalom taj dio Lešća nosi isti naziv.
Lešćarska Pećina je doista impresivna, velika je otvora, postepeno se njena podnica blago spušta u dubinu. Određena arheološka istraživanja su dokumentirala tragove pougljenih kostiju divljih životinja (čovjek lovac) iz vremena mezolitika, na kostima su vidljivi tragovi alatki, no iz kasnijega, japodskoga perioda navodno su pronađeni i tragovi ove kulture. Tako Pećina svjedoči da je korištena u veoma velikomu vremenskom periodu što u kontinuitetu, što u prekidima.
A ovaj arheološki lokalitet se posjetiteljima nudi kao na dlanu. Treba se samo od vrila Pećina, odnosno Hrvatskoga centra za autohtone vrste riba i rakova krških voda, kojih stotinjak metara blago uspeti i spustiti na drugu stranu do pećine, uključiti maštu i pokušati se vratiti nekoliko tisuća godina unatrag i osjetiti mirise prošlosti. Sklonište u stijeni je tu, šuma je odmah tu, voda je tu, cijeli prapovijesni komfor je tu. Dakle, Pećina je turistički lokalitet prve vrste, tek djelomično iskorišten. A valjalo bi goste uvoditi u taj dio priče, valjalo.
M. Kranjčević
PRINT