ZAGREB - Misa zadušnica koju je predslavio pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško za sve Zagrepčane koji su, ostavši u Zagrebu, stradali kao žrtve komunističkih zločina 1945. godine slavljena je prvi put jučer, 8. svibnja, u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu.
Za godišnji spomen na žrtve komunizma izabrana je crkva sv. Jeronima u Maksimiru jer se nalazi blizu još uvijek neobilježenih grobnica u parku Maksimiru.
Uvodeći u misno slavlje, biskup Šaško osvrnuo se na dio Zagreba koji je nazvan po zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu – Maksimir.
-Mi kršćani dionici smo istinskoga, najvećega, Kristova mira, i u njemu smo okupljeni potaknuti Božjim darom Duha istine, da bismo molili za žrtve koje su za sobom ostavili jugoslavenski partizani, pripadnici i promicatelji komunističkoga totalitarizma. Na današnji dan 1945., kada su u Europi formalno prestali ratni sukobi Drugoga svjetskog rata i kada se živjela nada smiraja, nakon višegodišnjih strahota, u Zagrebu strahote nasilja nisu prestale. Na tadašnja jeziva ponižavanja, odvođenja i zatvaranja, otimanja imovine i protjerivanja te, konačno, ubijanja tisuća ljudi bez suđenja nadovezala se nametnuta šutnja, debele naslage neistina koje su, kako kažu istraživači, prekrile više od stotinu masovnih grobnica diljem zagrebačkoga područja, mjesta kojih su nam danas znana, ali još uvijek ta stratišta, ta ‘grobišta bez grobova’ većinom ostaju neobilježena - primijetio je biskup Šaško te upozorio da po grobištima „hodamo, ali se kao država i društvo, niti nakon više od trideset godina od osamostaljivanja demokratske Hrvatske, na njih istinski ne osvrćemo, a ona nas opominju i poučavaju o posljedicama duboke ideološke izopačenosti koja nastavlja nagrizati hrvatski boljitak, unosi podjele u zajedništvo među ljudima, koči razvoj i postaje podlogom za razne oblike društvene korupcije.
-Draga braćo i sestre, možda će izgledati da nam i ovaj put ostaje samo bespomoćna sjeta u govoru o nečemu na što kao vjernici trajno upozoravamo, posebice u svibnju i lipnju, uvijek iznova iznenađeni i ljudski razočarani jer ti vapaji nemaju istinskoga odjeka. Ljudski je biti razočaran. Zbog toga smo došli u Božjoj prisutnosti jačati kršćansku nadu utemeljenu u Kristu; ne prečuti živote žrtava, moliti za njih i za sebe, za život u svojoj domovini, ovoj prolaznoj na zemlji i u vječnoj, na nebesima - rekao je Šaško.
U nastavku je pomoćni biskup zagrebački ponudio odgovor na misterij bezumnosti rata upitavši prethodno: - Kako se mogao dogoditi poslijeratni zločin takvih razmjera? Odgovor na to pitanje istodobno je i jednostavan i teško shvatljiv. Ipak, on je provjerljivo jasan i glasi: I tadašnja i današnja nasilja događaju se svaki put kada se čovjek zatvara Božjemu djelovanju; kada pokuša zatvoriti nebo i vječnost svomu životu i životima bližnjih i kada prihvaća otajstvo zla koje želi ugasiti Božje svjetlo u srcima ljudi.
I ove smo godine vidjeli da je izabran, a usuđujem se reći i zlorabljen jedan tipično religijski izražaj, kao što je paljenje krijesova, da bi se pokušao prenijeti krijesovima, simbolima novoga života i širenja obzora, sasvim oprečan sadržaj. Zar je moguće upaliti krijes na onoj vatri koja je gorjela mržnjom sažetom u rečenici jugoslavenskoga komunističkog Diktatora koji je svim protivnicima njegova režima rekao „da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame“ (Josip Broz Tito, 20. svibnja 1945. u Varaždinu)? Paliti takve krijesove ne znači željeti svjetlo nego tamu. To su krijesovi beživotne tame. Važno je to prepoznati, jer je i naš naraštaj vidio takva ‘tamna svjetla’ upaljena nad novim jamama, počevši od onih u vukovarskim noćima nad ‘Ovčarom’. Ta se svjetla pale tek toliko da se ljude odvede do neke dublje tame i pokuša utrnuti Božje svjetlo. Zar ćemo se time nadahnjivati? Zar ćemo to prenijeti idućemu naraštaju? – upitao se Šaško.
-Zbog toga je veliki propust što u Hrvatskoj nema ni ljudi ni mjesta, što nema institucije – jer na institucijama je čuvati i promicati vrjednote – koja bi se sustavno bavila i na koju bi se moglo pozivati i oslanjati pri dovođenju u zabludu i pri nijekanju istine o komunističkim zločinima. Razlog da ni u Zagrebu ne postoji svojevrsni muzej komunističke vladavine i terora zacijelo treba potražiti u interesu onih koji i dalje smatraju da je poželjno paliti ‘kresove tame’ – istakao je Šaško.
Prema podacima Ministarstva branitelja, u prvim mjesecima nakon ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. ubijeno je više od 10.000 Zagrepčana i ostalih Hrvata koji su se u njemu zatekli. Posmrtni ostaci ubijenih žrtava počivaju u više od 130 masovnih grobnica i jama po Zagrebu i okolici od kojih većina još nije obilježen.
Spomen na stradale sugrađane organiziralo je Hrvatsko žrtvoslovno društvo i srodne udruge. Na komemoraciju su pozvali ponajprije rodbinu ubijenih Zagrepčana koji do danas ne znaju gdje počivaju njihovi najbliži ubijeni 1945.
Za godišnji spomen na žrtve komunizma izabrana je crkva sv. Jeronima u Maksimiru jer se nalazi blizu još uvijek neobilježenih grobnica u parku Maksimiru.
IKA/M.K.
PRINT