OTOČAC – Nije to od jučer, ali je praksa pokazala da tu nešto nije u redu. Radi se o načelnicima ili gradonačelnicima koji su istovremeno i saborski zastupnici. A takvih je u Hrvatskom saboru jedna četvrtina. Mnogi će reći da zakon to dopušta, da, dopušta, ali nije to usječeno u kamen. Rijetke države u Europi to dopuštaju, većina njih tu praksu ograničava ili potpuno isključuje. Zbog čega? Vele da je to previše (dvostrukog) posla i ti načelnici i gradonačelnici su onda oličenje sposobnosti nad sposobnostima. Drugi vele da je smanjena učinkovitost političkog rada. Gdje? U Saboru ili u općini ili gradu? Ili i tamo i ovamo?
A koja se argumentacija poteže da je dobro da sabornici budu načelnici i gradonačelnici? Jedan od argumenata je mogu učinkovitije zastupati interese svojih gradova i općina. Ali u tome se i krije i problem. Ako je ova sorta u prednosti jer učinkovitije zastupa „svoje gradove i općine“, a tko onda zastupa one gradove i općine čiji čelnici ne sjede u Saboru? Znači li to da ti i takvi u Saboru samo gledaju i guraju interese „svojih općina i gradova“? Ako je to tako, a jest (mnogi se javno hvale svojim dihotomnim funkcijama), onda je nacionalna politika podređena nekim, ali samo nekim, lokalnim politikama. Jer takav sabornik će „izboriti“ nešto za svoju općinu ili grad. A onaj koji to nije, taj je vjerojatno drugorazredni načelnik ili gradonačelnik, niš koristi. Onda treba zaključiti da nismo država, da se javlja i te kakav sukob interesa, institucionalizirani, da to potiče grčevitu borbu tko će se ugurati na stranačke liste za Hrvatski sabor upravo zbog toga.
Zastupnik koji istovremeno vodi grad ili općinu neizbježno se nalazi u situaciji da dio svog parlamentarnog rada podređuje lokalnim interesima (ili prvenstveno lokalnim interesima), a to se onda naziva „sposobnost“, „probitačnost“, kako li već. Time se nacionalna politika pretvara u prostor za pregovaranje o lokalnim projektima, umjesto za raspravu o strateškim pitanjima države. A država tone.
M.K.
PRINT