ZAGREB - Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je jučer svečano euharistijsko slavlje na blagdan bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici.
Koncelebrirali su zagrebački nadbiskup u miru kardinal Josip Bozanić, apostolski nuncij u nadbiskup Giorgio Lingua, splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup u miru Želimir Puljić, sisački biskup Vlado Košić, bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, vojni ordinarij Jure Bogdan, varaždinski biskup Bože Radoš, porečki i pulski biskup Ivan Štironja, subotički biskup Ferenc Fazekas, gospićko-senjski biskup Marko Medo, vojni ordinarij u miru Juraj Jezerinac, požeški biskup u miru Antun Škvorčević, zagrebački pomoćni biskupi Ivan Šaško, Mijo Gorski, Marko Kovač i Vlado Razum, redovnički provincijali te brojni okupljeni svećenici.
Nadbiskup Kutleša je u homiliji istakao „da smo okupljeni uz grob bl. Alojzija Stepinca, svjesni da se ne prisjećamo samo jedne povijesne osobe, nego se izlažemo svjedočanstvu koje i danas ispituje našu vjernost, našu savjest i našu odgovornost. Blaženi Alojzije ostaje znak Crkve koja ne traži lakše nego vjernije putove, ne prilagodbu nego istinu, ne moć nego služenje.“
Istaknuo je kako je bl. Alojzije znao da se povijest naroda lomi „u unutarnjem svetištu čovjeka. Ondje gdje nitko drugi ne ulazi osim Boga. Ondje gdje se rađa ili izdaje istina. Ondje gdje čovjek odlučuje hoće li biti slobodan ili se prilagoditi bučnomu mnoštvu.“
Poručio je da savjest „nije subjektivni osjećaj ni privatno mišljenje, nego mjesto susreta s Istinom. Zato vrijedi temeljno pravilo koje blaženi Alojzije potvrđuje svojim životom: tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada.“
Nadbiskup Kutleša rekao je kako pred Pilatom stoje dvije logike života; dvije stvarnosti među kojima nema neutralnoga prostora.
-Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra. To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva. To je Hrvatska ljudi koji rade savjesno i pošteno, ‘krvavo se znojeći’ jer nisu pristali prodati savjest za napredovanje, položaj ili dodatnu korist. Njih se često gura na rub, zaobilazi ih se, omalovažava ili ismijava kao ‘naivne’ jer se ne uklapaju u mentalitet rečenice: ‘Svi to rade.’ A upravo su ti ljudi – nevidljivi, strpljivi i ustrajni – najveći kapital hrvatskoga društva - istaknuo je.
-Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom. Poput Barabe, ona bira kratkoročnu korist umjesto istine. To je Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa. U toj se Hrvatskoj prešućuje istina, zlo se opravdava, nepravda normalizira, razara se zajedničko dobro, a savjest se uspavljuje ispraznim opravdanjima. U toj se Hrvatskoj grijeh više ne doživljava kao rana, nego kao normalnost; a odgovornost kao teret koji treba izbjeći. Ona nije nužno zla u namjeri, ali je opasna u navici jer naviknuti se na zlo znači prestati ga prepoznavati - upozorio je zagrebački nadbiskup.
Protumačio je kako evanđelje govori kako su postali prijatelji. - Pragmatizam i cinizam, relativizam i poruga, vrlo se lako ujedinjuju kada im to odgovara. Tako nastaju savezi bez istine, koalicije bez savjesti i politike bez moralnoga kompasa - rekao je nadbiskup, primijetivši: - Koliko je puta i hrvatsko društvo palo u tu zamku! Prestali smo se zanimati za opće dobro, prestali moliti za one koji odlučuju, prestali vjerovati da su mogući savjesni političari, ljudi koji će u javni prostor unijeti istinu, žrtvu i odgovornost. Vjernik se ne smije povući iz društva pod izlikom razočaranja. Povlačenje savjesti ne donosi mir. Ono ostavlja prostor nepravdi. Šutnja pred zlom ne čuva čistoću istine. Ona je slabi.
Poručio je da je „blaženi Alojzije Stepinac ostavio nam baštinu nepokolebljive i čiste savjesti. Njegova snaga nikada nije bila u položaju, strategiji ili moći, nego u nutarnjoj slobodi čovjeka koji stoji pred Bogom. Nadbiskup Stepinac znao je ono temeljno: da se čovjek može izvana prisiliti, zatvoriti, poniziti, ali da se savjest ne smije predati jer tada se gubi sve.“
Dodao je kako „narod koji izgubi savjest, izgubit će i smjer; a narod koji sačuva savjest ima budućnost, makar prolazio putem križa.“
Nadbiskup je primijetio da se „nerijetko čini da je Hrvatska razapeta između ideala i stvarnosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jest“.
-Neki imaju dojam da leži u grobu razočaranja: iscrpljena dugim prijeporima, umorna od nepravdi, osiromašena iseljavanjem, ranjena nepovjerenjem - rekao je Kutleša i pojasnio kako kršćanska vjera jasno poručuje da kršćanin poznaje tišinu groba, ali ne pristaje na beznađe.
Na kraju, zagrebački nadbiskup istaknuo je poruku blaženoga Alojzija Stepinca hrvatskome društvu koja „danas zvuči snažno i bolno istinito: narod ne propada zbog progona, nego zbog izdaje savjesti. Blaženi je Alojzije cijelim svojim životom svjedočio istinu da je savjest temelj svakoga ljudskog dostojanstva. Čovjek koji pogazi svoju savjest, pogazio je samoga sebe.“
Na kraju misnoga slavlja nadbiskup Kutleša je na grobu blaženoga Alojzija Stepinca predmolio molitvu za njegovo proglašenje svetim.
Liturgijsko pjevanje na misnom slavlju predvodio je Zbor bogoslova Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu pod ravnanjem maestra Dražena Kurilovčana i uz orguljašku pratnju prof. Nevena Kraljića.
IKA /M.K.
PRINT