OGULIN – Jučer je biskup Marko Medo predvodio misno slavlje u ogulinskoj župi bl. Alojzija Stepinca, koja je tim slavljem proslavila svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika.
U koncelebraciji su sudjelovali vojni biskup u miru Juraj Jezerinac, provincijalni ministar Franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić, domaći župnik fra Mirko Kralj, ogulinski dekan Mario Kralj te više svećenika.
U svojoj homiliji biskup Medo rekao je: na današnji dan, okupljeni oko oltara Gospodnjega, slavimo blagdan vašega i našega nebeskog zaštitnika, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Slavimo čovjeka čiji život nije bio lagan, ali je bio jasan; nije bio zaštićen, ali je bio vjeran; nije bio shvaćen, ali je bio istinit.
U svjetlu Božje riječi koju smo danas čuli, želimo osvijetliti lik ovoga poniznog svećenika, intelektualca i mučenika savjesti. I pritom se ne možemo ne zapitati: kako je moguće da i danas, desetljećima nakon njegove smrti, traju osporavanja, prijepori i pokušaji zamagljivanja istine o njegovu životu i djelu?
Današnja proslava bl. Alojzija otvara pred nama „dramu razlučivanja“ i „prostor ljudske savjesti“. To „nije tek prizor iz prošlosti, nego trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka“.
Velikani uvijek imaju protivnike. Postoji jedna drevna poslovica koja kaže: ako želiš znati koliki je netko čovjek, izbroji njegove neprijatelje. U tom svjetlu, Stepinčeva veličina postaje još jasnija. Jer malo je u našoj povijesti osoba koje su bile izložene tolikoj mržnji, klevetama i sustavnom blaćenju kao on.
Nakon 1945. godine započela je nezapamćena hajka. Tiskovine, sudovi, političke tribine – sve je bilo stavljeno u službu jednoga cilja: slomiti Stepinca i preko njega slomiti Crkvu. Tijekom montiranog procesa išlo se toliko daleko da se prikupljala i peticija za njegovo strijeljanje. Nije se gledalo koga je spašavao, koga je branio, kome je pomogao. Nije se htjelo čuti svjedočanstva onih kojima je spasio život. A spasio ih je na tisuće.
Blaženi Alojzije Stepinac nije bio ni političar ni ideolog. Bio je pastir. I upravo je u tome bio problem. Jer on nije htio Crkvu podrediti nijednoj vlasti, nijednoj ideologiji, nijednoj „višoj sili“ koja bi gazila savjest.
Komunistički je režim imao jasan plan: Crkvu staviti u službu partije, odvojiti je od Rima, stvoriti poslušnu „nacionalnu Crkvu“ i time zadati posljednji udarac narodu koji je već bio izranjen ratom, likvidacijama i strahom. Stepinac je tome rekao jasno i odlučno – ne. I zato je morao biti uklonjen. Ako ne fizički, onda moralno. Ako ne u tišini, onda u buci laži.
Njegov je „poraz“ postao sjeme. Njegova osuda postala je snaga. Njegova tamnica postala je izvor slobode. I možemo s punim pravom reći: iz Stepinčeve sudbine izvire i snaga slobodne Hrvatske. Mnogi su u Domovinskom ratu dovršili ono što je on započeo – svjedočiti da se istina ne prodaje, a sloboda ne daruje, nego se žrtvom rađa.
Ssudbina našega blaženika nije bila usamljena, u isto vrijeme, na svjetskoj razini, vođena je slična kampanja protiv pape Pija XII. Obojicu se pokušalo prikazati kao suradnike zla, obojicu se pokušalo kompromitirati krivotvorenim dokumentima i namjerno krivim tumačenjima. A povijesna ironija jest u tome da su upravo nacisti obojicu željeli ukloniti. Istina je bila opasna i jednima i drugima.
Posebno snažno svjetlo na lik blaženog Stepinca bacaju svjedočanstva Židova. Upravo oni koje je spašavao, branio i skrivao, više su puta predlagali da mu se dodijeli priznanje Pravednika među narodima. Povjesničarka Esther Gitman jasno ističe Stepinca kao ključnu osobu u spašavanju Židova. I to je možda najjači odgovor svima koji i danas žele relativizirati ili osporiti njegovu svetost.
I danas živimo u vremenu pritisaka. Možda drukčijih oblika, ali istoga duha. Danas se od vjernika često ne traži da se odreknu vjere javno, nego da je učine nevidljivom. Ne traži se zatvor, nego šutnja. Ne prijeti se tamnicom, nego ismijavanjem, relativizacijom i etiketiranjem. Danas se istina ne progoni uvijek silom, nego zamagljivanjem i lažima. Ne ubija se čovjeka, nego njegov ugled i duh. Ne zatvara se Crkvu, nego se nastoji isprazniti njezin govor, učiniti je bezopasnom, bez proročkoga glasa.
I upravo tu Stepinac postaje iznimno aktualan. On nas uči da vjera nije privatna stvar, nego odgovornost. Uči nas da savjest nije pregovaračka kategorija. Uči nas da Crkva ne smije biti ni produžena ruka politike, ni njezin ukras, ni njezin neprijatelj po navici – nego svjedok istine, bez obzira na cijenu. U vremenu kada se pokušava izjednačiti žrtvu i zločin, istinu i laž, Stepinac nas uči razlikovanju. U vremenu kada se domoljublje proglašava nazadnim, a vjernost Crkvi ekstremizmom, Stepinac nas uči hrabroj pripadnosti. U vremenu kada se vjernike pokušava posvađati s Rimom, s Crkvom, s vlastitom poviješću, Stepinac nas uči vjernosti bez kompromisa i kompleksa.
Na kraju misnog slavlja župnik fra Mirko Kralj pozdravio je okupljene te zahvalio biskupu Marku Medi na pohodu župi i predvođenju euharistijskog slavlja. Biskup Juraj Jezerinac podijelio i osobno svjedočanstvo iz svoga djetinjstva te susrete s kardinalom Stepincem u vrijeme njegova boravka u Krašiću, čime je proslava završila u ozračju zahvalnosti i zajedništva.
GSB/M.K.
PRINT